Nezaposleni, po nekoliko godina na čekanju, traže bilo kakav posao da životare dok ne dođu neka bolja vremena. Uz sve ove, do bola marginalizirane osobe /od 1996./ i one koji čekaju svoj prvi radni angažman da bi živjeli, koliko-toliko kao ljudi, idu i oni treći, oni koji žele konflikt, da love u mutnom, da ispolje svoje hirove, da nanesu štetu – nije bitno kome… Zato, sve ovo što se događa ne treba nipošto promatrati po principu “CRNO-BIJELO”. Ovima prvima dati prioritet i natjerati sebe i druge da se opravdani zahtjevi radnika, koji su u nadležnosti Vlade TK i Federacije BiH, rješavaju planski, efikasno i do kraja odgovorno. Ovaj drugi problem /školovani a nezaposleni/, možda još toga nismo svjesni, to je ono što je najteže po državu i bh. društvo. Taj problem će iz godine u godinu biti sve teži. Koliko pravnika, ekonomista, pedagoga, sociologa i filozofa, profesora ove ili one struke dobija diplome redovno /zaslužene diplome/, da ne pominjemo one koje se stiču preko noći, koje se mogu kupiti na svakom mjestu. Koliko magistara i doktora nauka, dakle i onih koji su časno i radom to stekli i onih koji ne znaju ni šta su završili – na čemu magistrirali, doktorirali?! Hrvatski režiser Ivan Hetrih bi se upitao: Kuda ovo idu “divlje svinje”? Zbog toga, ako želimo ozbiljnu analizu stanja koja se može napraviti za 2-3 dana, neophodno je svu našu bijedu /i očaj/ sagledati u kontinuitetu – od 1995. godine na ovamo. Ono što treba odmah, bez odlaganja, učiniti, moglo bi se svesti na sljedeće: Hitno /prioritetno/ riješiti problematiku radnika koji su u nadležnosti Vlade TK i FBiH, sačiniti plan zapošljavanja po prioritetima /socijalni status, kvalitet/, nipošto po stranačkoj pripadnosti, donijeti zaključke i mjere i na toj osnovi operativni plan školovanja kadra prema potrebama, a ne prema atraktivnosti zvanja. Uz sve ovo i mnogo toga što nije pomenuto a trebalo je, treba odmah racionalizirati sva primanja i privilegije na svim nivoima. Radnici i građani će biti zadovoljni ako neko njihovu bijedu i neimaštinu koliko-toliko solidarno podijeli. Dakle, lične dohotke funkcionera svesti na logičan odnos, naprimjer, premijer i ministri u Vladi TK /tri prosječna LD na nivou FBiH/, poslanici u Skupštini TK /2 prosječna LD/, uz napomenu da u profesionalnom odnosu može biti najviše 20 odsto onih koji će uistinu danonoćno raditi za interese ove zemlje i građana; paušale potpuno eliminirati , a uvesti putne troškove i dnevnice za izgubljeni dan. Za eventualno nezaposlene poslanike uvesti skromne paušale /300-500 KM/. Patriote će se žrtvovati za opće dobro, prevazilaženje teške ekonomske i socijalne krize… U protivnom, stanje će bivati sve gore.