onog trena kada se oslobodis svih negativnih emocija skupljenih tokom svih grozota sto si prozivio, mozes reci da si slobodan covjek... sve do tada si zatocenik onih koji su ti nanijeli bol...
nisam otisla nigdje, ali u jednom trenu mi je jednostavno bilo dosta da se osjecam kako sam se osjecala...nisam mogla dugo ni pricati o tome sta sam prezivjela, i onda sam pocela, stalno, svuda, svima, samo je kuljalo iz mene...odlucila sam izbaciti i iz srca i iz duse i iz glave one koji su mi zlo cinili...jednostavno sam ih "delozirala" , nemam prostora u glavi za njih vise, ne zelim vise o tome ni misliti, niti to osjecati...i onda sam osjetila mir... da to nisam uradila moje emocije bi me pozderale... jednostavno skontas-ok, s*** ste mi taj dio zivota, ali vise vam ne dam ni minute! i ne dam! odlucila sam ostatak zivota biti sretna, barem u odnosu na ta ratna zbivanja...
@vinja
To što ti pričaš je ono što gledamo na TV kao opšteprihvaćeno. Ko eto iseri sve iz sebe što imaš pas se osjećat bolje ili dobro.
Mnogi će i psiholozi to uzet kao tačno.
Istina je opet na drugim mjestima. Suočavanje sa stvarima i njihovo prevazilaženje je prvenstveno mentalno-duševna aktivnost i nema ništa sa laprdanjem.
Čovjek da bi prevazišao bol ili glupost, mora il sačekat da otupi vremenom ili se popet na nivo iznad.
@ideologija,
samim pricanjem o necemu vec se suocavas s time...dok naglas neke stvari ne kazes, nisi u potpunosti ni priznao da postoje, ni sebi, a pogotovu drugima...kada artikulises bol, ona polako postaje "prizemljenija", "laksa za rukovanje", gubi na svojoj cudovisnoj snazi i rastu, dok je samo u tebi- raste poput nemani... ali sve je individualno, zato sam i pricala o svom licnom iskustvu, nisam to predstavila kao pravilo prevazilazenja problema...ono sto vrijedi za mene, ne mora nuzno za tebe, i obratno...
@vinja
Jah u slučaju da poričeš da to postoji. Pa eto prvi korak je priznat, a dokaz priznanja je priča.
Ali to je 3% slučajeva i kao što vidimo to ne rješava većinu toga. Ljudi lako odustaju i "ja ne mogu to" će reći vrlo otvoreno.
@ideologija, slazem se... ali ja nisam bila tada u situaciji da potrazim strucnu pomoc, radila sam sama na sebi i pravazilazenju onog gorkog okusa u ustima... nesto najbolnije i najkrvavije je otvoreno pricati o desavanjima i tvom, licnom emotivnom dozivljaju svega...najteze je to, poslije ide lakse, barem meni...opet ti kazem, ja napisala svoje iskustvo, mozda nekom bude od pomoci, nadam se... najgore je osjecati mrznju, bol i gorcinu...s tim ne mozes normalno funkcionisati i u konacnici, -ebe se onog koga mrzis, najvise sebi time skodis...svako dobro!
Opet kažem, po meni je to jedna od najvećih zabluda. Vidimo da isti ljudi po 30 godina pričaju sve živo drugim ljudima i da od tog nema nikakve koristi.
Upravo kad čovjek upozna sebe onda može nešto poduzeti. Može ovladati svojim emocijama i raspoloženjem.
Mržnja je danas izreklamirana. Ljudi misle da moraju mrziti da bi postojali. Čak se prosipaju priče i o "koliko te mrze, toliko vrijediš".
Onaj ko to sve pogleda sa strane vrlo jasno može reći da je mržnja vrlo bliska gluposti. Pogotovo ako je neosnovana.
Slično kao nacionalizam. Uostalom ja ne vidim te neke prave mega mrzitelje koji će onog koga iskonski mrze ubit ili tako šta. Nego svi doziraju, mrze al ništa ne poduzimaju. Kako na sebi, tako i na toj strani koju mrze.
Ima sličnih paralela koliko hoš i sve se to svodi na isto.
pricati o tome je tek prva faza...neko u njoj zaglavi godinama...treba stalno i puuuuno raditi na sebi, da bi napredovao...a mrznju smatram jednim od oblika gluposti i malodusnosti... ima ljudi koji mrze toliko da bi ubili, nazalost...vecini je to identifikaciona oznaka - ako mrzis xc, onda si "pravi" yz... mrznja postaje identifikaciono odredjenje, jer mrznja im daje identitet, smisao i osjecaj zajednistva s mrziteljima... kao onaj vic - znas sta je nacionalizam...kad Srbe mrzis malo vise nego sto je normalno...
super mi naletiti na nekog ovdje ko ne mrzi, ne psuje, ne vrijedja... :) bitno je poci od sebe, vidim da jesi, a potom i uticati na svijet oko sebe da se mijenja... :))) ugodan ti dan & vikend zelim...
psovanje i vrijedjanje je odraz intelektualne nemoci da verbalno "pokoris" onog s kim se prepires... svako to zna, znam i ja i cinim to ponekad, kad mi mrak padne na oci, kad me huja obuzme ili kad prosto zelim da kazem nesto nekom ko ne zasluzuje nesto ljepse... ali nije da se ponosim time... a ti samo psuj i vrijedjaj, ne bih da te zakidam , prosto ti bilo :) ali nisi ti los covjek, uprkos tome :)) uzivaj :)))
Nema to kod mene nikakve veze sa hujom, ugroženošću i slično nego sa tim da pojednostavim ono što želim reć i tako uštedim na vremenu za objašnavanje. Ako mi je neko šupak, glup, kreten, mamlaz... Samo kažem :)
A to nešto vrijeđat nekog da bi mu napakostio mi je glupost.
od prilike sam to rekla s onim -kad zelim reci nekom nesto ko ne zasluzuje nesto ljepse... :))) ma, kontam sta hoces reci :))) tesko je odoljeti nekada, jer jednom rjecju opises cijelo stanje :)))
Nemam ba šta odolijevat :)))
Ispo bi sam sebi mamlaz da odolijevam da kažem ono što mislim. Jedino mi je neko toliko jadan da ga sažaljevam (što je realno rijetkost) pa prešutim.
hej, sto me nasmija, care :))) ama ok je reci sta mislis, samo se ja trudim to na fin nacin... ali ti me tako nasmija tim prizemljenim stavom, ma super si :))))