Ta "tiha snaga" je vrhunska iluzija modernog liberalnog birokrate. Zamjenjujući glasnu politiku sukoba tihom, legalističkom upornošću, ona efikasno neutrališe revolucionarni potencijal marginalizovanih. To je stav koji poručuje: "Sjedićemo u institucijama, pisaćemo izvještaje, ponašaćemo se dostojanstveno." Ali.. upravo to tiho dostojanstvo najviše odgovara represivnom sistemu. Vladajuće nacionalističke oligarhe nimalo ne smeta što tiho i dostojanstveno sjedite u ćošku dok oni glasno pljačkaju.
Nadalje, šta se dešava s njenim političkim identitetom ako se problem povratnika zaista riješi? Njen cjelokupni politički subjektivitet strukturno zavisi od nastavka te traume. "Povratnik" postaje politička roba koja se koristi za sticanje moralnih poena u odnosu na sarajevske elite. Definišući sebe isključivo kroz tu traumu, ona glasače zarobljava u trajno stanje žrtve.
Umjesto da ponudi univerzalni projekat za budućnost koji ujedinjuje sve eksploatisane građane, ona svoju politiku vezuje za konkretnu traumu iz prošlosti, osiguravajući time da podjela ostane glavni pokretač njenog političkog postojanja.
A što se tiče fabrika, ovo je klasična tehnokratska iluzija: ideja da se duboko ukorijenjeni, traumatični politički zastoji, poput dejtona u Bosni, mogu riješiti pukim ekonomskim napretkom. Kaže zapravo: "Zaboravimo na etničke traume, zaboravimo na ustavnu paralizu, jednostavno otvorimo fabrike" Ali to je pokušaj izbjegavanja teške političke istine. Ne možete tek tako "otvarati fabrike" u vakuumu. Razlog zbog kojeg fabrika nema leži upravo u tom strukturalnom političkom zastoju.