Obiđoh Kuću cvijeća prije par godina... Osjetih ponos i čast, što sam makar kratko živjela u njegovo vrijeme ...gledah ta četiri zlatna slova, na bijelom mermeru i razmišljah, kako sam se kasno rodila ili kako se on rano rodio.. kako je šteta što natprosječni nemaju bar malo duži vijek trajanja, jer da je tako, da je ostao bar još 30 godina u pameti, a ne senilnosti... kao zadnjih 10-15, mnoge stvari bi bile drugačije.. Čini se da ću opet do Dedinja.. da se poklonim jednoj Ličanki, Partizanki i povrh svega Dami, koja nije izgubila ponos, ni kada su je bacili u blato... Njemu i njoj, moj naklon neće značiti ništa... ali mojoj djeci hoće.. http://www.youtube.com/watch?v=yChwb_C0hcA