Pokupe lika sa ulice u Beogradu '92. i istovare negde kod Sokoca. Obuku mu uniformu i uvale pušku. On sedeo u depresiji u rovu dva dana, a zatim spustio pušku, izašao iz rova, prešao liniju, uskočio u rov i malo je reći zbunjenom vojniku ARBIH rekao: "Nisam ja došao ovde da me ti kolješ. Vodi me kod komandanta." Popio tamo kafu i vratio se u svoj rov. Prvo su krenule kese sa cigarama i brašnom,
a posle su krenuli kamioni sa naftom, granatama i čime hoćeš. Svi su voleli Beograđanina. Voleo je da prelazi liniju sa rukama u džepovima, to mu bio fetiš. Ljudi se kunu u sve na svetu da je motorolom vadio ljude i iz Banjaluke i iz Sarajeva i iz Višegrada. Kako je to moguće? Pa čovek nije mrzeo, a poštovao je datu reč. Nisi morao da potpisuješ ugovor, a moglo je i na "dođem ti". Ništa preko toga. A samo to fali danas. Ima mržnje, nema reči. Zato ovo u moreuzu ne mogu da reše.