Alarm usred sjednice je za njega samo korisna scena, a koristi je da simbolički podijeli prostor na jednog budnog i ostale koji kasne, smetaju, ne prate. Tehnički detalj pretvara u dokaz neozbiljnosti aparata koji on, paradoksalno, u potpunosti kontroliše. Incident služi za učvršćivanje vertikale moći.
Kontinuirano ističe vlastiti rada bez odmora da bi zamijenio analizu sistema etičkom optužnicom. Ekonomski zastoji, loš razvojni model i institucionalni kolaps objašnjavaju se nedostatkom truda pojedinaca. Krivica prebacuje na ministre i društvo, dok se izbjegava činjenica da veći intenzitet rada unutar istog modela znači produženje zavisnosti, a ne izlaz iz nje.
Javno kritikovanje vlade, prijetnje smjenama i stalno zadiranje u nenadležne oblasti stvaraju privid kontrole uz stvarnu odsutnost odgovornosti. Vlade i stranke su potrošni sloj koji se može mijenjati po potrebi, dok je stvarna moć koncentrisana u bezbjednosnim strukturama, energetici, finansijskim tokovima i medijima. Zatvorili sistem tako da posljedice ne dosegnu vrh.