O Bošnjacima,kao jednom narodu tri različite vjere,govori 1844. godine i otac srpskog radikalizma Ilija Garašanin,govoreći o "potrebi bratstva izmedju Bošnjaka i Srba i ostalih Slavena".
Osvrnimo se,dakle, na Načertanije (1844), Ilije Garašanina.
U svom programu Načertanije, on narod Bosne naziva Bošnjacima, bez obzira na vjersku pripadnost i kada govori o programu posrbljavanja Bošnjaka on kaze: “..K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli."
Da bi plan velike Srbije tekao bez većih problema,i posrbljavanje Bošnjaka muslimana izvršilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opća historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garašanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bošnjaci za cjelokupan narod u Bosni,(dakle kao zajednički naziv svih Bošnjaka,bez obzira na vjeru).
Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolički Bošnjaci,tako Garašanin kaže, da neće biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bošnjake pravoslavce (Bošnjake istočnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedeće:"Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak.".
U vrijeme kada Garašanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!
Na osnovu sporazuma između Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve uključujući i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila isključivo u sastavu Carigradske patrijaršije.
Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobađa od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle tek 1920. godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni i nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bošnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca!
Bošnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inače,potiču u ogromnoj većini od stočarskih plemena pravoslavnih Vlaha, a ostatak od Bošnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima!
@ Turcin
Ja mislim da je najbolje da pitas svog vodju bosnjaka, Bakira ili Tihica jer je upravo Bakir sa svojim rahmetli ocem sjedio sa Dobricom i pravio planove u vezi raspodjele BiH.
@ gaetano
Zapravo, jesu mu dolazili u zatvor. Prvi sastanak SANU poslije objavljivanja "Memoranduma" imao je kao glavnu tačku dnevnog reda upravo usvajanje tzv. "Predstavka" kojim je traženo puštanje iz zatvora Izetbegovića i njegove grupe. "Predstavak" su potpisali Ćosić, Matija Bećković, Kosta Čavoški i drugi, a poslije tog apela i zahtijeva srpskih akademika, Mladi muslimani su pušteni iz zatvora. Od tad (sredina osamdesetih) do rata, Ćosić i Alija su se sastajali više puta u prilično privatnim aranžmanima, ne u SANU, već po restoranima, hotelima.. Sam Alija o tome piše u "Sabranim djelima", a u svojim autobiografskim djelima spominju i Ćosić i drugi
.. Valjda zato Aliju i brojni Bošnjaci i bošnjački intelektualci i optužuju za učešće u zavjeri za pretvaranje Jugoslavije u nešto što bi se moglo nazvati "Velikom Srbijom" ili Proširenom Srbijom, dok bi se ostatak klape tipa Alija ili Tuđman (koji se pedesetak puta tokom rata sastajao sa Srbima u vezi podjele teritorija) zadovoljili bilo kolikim komadom zemlje koji bi mogli nazvati "država". To što su dogovarali od osamdesetih je palo u vodu kad su se stranci nametnuli, a naši skontali da preko njih mogu dobiti više nego su se nadali.
Napominjem, ovo nije moj stav, već stav dijela bošnjačkih intelektualaca tipa Mirza Softić i drugi