Ja u Beču u srpskoj kafani, konobar iz Niša posle saznam, zezam se pa naručujem na nemačkom, konobar pokušava da zapamti šta naručujem, a onda se okreće i nervozno zove drugog konobara, Denisa. "Mogu ja da poručim i na srpskom?" "NEMOJ ME ZAIEBAVATI I TI, BRATE." "Izvini, mislio sam malo da vežbam nemački kad sam već u Beču." "Vežbaj bolje sa nekim drugim, ja razumem dosta, ali slabo pričam." "Tek si stigao u Beč?" "Da, pre 7 godina."
Mnogi od njih natucaju nemački gore od mene, prosto, druže se sa našima, rade kod naših, u kući pričaju na našem, deca im idu u naše vrtiće i škole i ne razlikuju S, H i B. To su tamo sve naši. Nemaju potrebu za nemačkim osim da pročitaju natpis na ulici, ali bih ipak rekao da im se definitivno promenio mindset. Prosto naši ljudi tamo ne razmišljaju u tim kategorijama teritorije/većina/manjina i te balkanske priče. Druge stvari ih zanimaju.