Šesti, sedmi i osmi razred sam završio u podrumskim prostorijama na Dobrinji 100 metara od prvih linija. Bez struje, vode i užine naravno. Na zimu neka peć na drva ali opet smo cvokotali od zime. Jedna sveska za sve predmete bukvalno. Ova djeca možda imaju malo bolje uslove u smislu struje ako ništa ali meni je ovo jako tužno za gledati jer me podsjeca na moju patnju.
Ali nama je to bilo vise od skole. Mjesto gdje smo se druzili. Bukvalno kao odlazak na kafu u neki kafic. Kada se prokopao tunel moj stari i komsija donesu cokolada iz Hrasnice. Koliko sam ih ja pojeo toliko je i raja iz razreda i cak smo ostavili par komada za razrednu da da svojoj djeci. Nastavnici su nama bili drugi roditelji u tim podrumima.
Ovo mjesto se nalazi u Poltavi, daleko više stotina kilometara od linije fronte, pusti šuplje.
Prikaži sve komentare (14)