I kažu da policija ne radi svoj posao.. Nisu ni "m" od nekadašnje milicije, to jeste tačno, ali rade..
Ali ovdje nije zakazala policija, nego MAME i TATE!
Klinac je 1996. godište i umjesto da sjedi u klupi, on sa nožem u ruci, vrši otimačine???? A mame i tate, kao ne znaju ili ako znaju, ne zanima ih ili pravdaju ponašanje djeteta, umjesto da ga kritikuju, kazne i bore se, da od njega naprave ispravnog čovjeka.. Dijete i kada ne sluša, čuje, upija i vremenom shvati greške, ako ima ko da priča..
Lako je odustati od djeteta i predati ga ulici, što mnogi danas rade. I poslije su krivi svi, sistem, država, centar za socijani rad, nedostatak institucija za smještaj maloljetnih delikvenata, svi, osim roditelja? E pa nisu..
Ne pusti ga policija, nego tužilaštvo i sud..
Ali to nije poenta moje priče. Poenta je pitanje kako je dijete od 17 godina došlo u tu fazu, da mu je činjenje kriminalnog djela nešto normalno?
@N_Quit: Kako? Lako.
Citav zivot gleda i slusa kako se krade, kako "im" niko nista ne moze, kako nema vlasti, nema pravde, nema niceg.
Dobro je negdje drugo i nekom drugom, a ovdje je lose i za to je kriv neko drugi.
I to se zna tacno i ko (uz male, sitne razlike u identitetu dezurnog krivca zavisno samo koga pitas - cetnici, ustase, balije, zapad, komunisti, EU, iluminati, Bill Gates...) - ali mu se ne moze nista.
Roditelji nemaju nikakvog autoriteta jer ili su golje koji se ponizavaju za neku crkavicu ili su gazde koji izrabljuju druge ili ih jedno ili oboje i nema.
'96. godiste su klinci taman iza rata, mozda cak jos u ratu zaceti.
Mos' mislit' iz kakve su stabilne porodice, gdje su roditelji jos puni ratne traume potrcali da prave djecu.
I onda ih pustili ovom nasem pos(t)ra(t)nom "drustvu" na odgajanje.
I onda, normalno, dobijes ovakve jalijase dzepnog formata.
No sacekaj koju godinu. Recimo jedno 15-16.
Kad se ovi proberu pa ostanu samo "najbolji" a stasa nova generacija kojima su oni idoli.
TO ce tek da bude zabavno za posmatranje.
sleepyvonsleep (simpa nick :)
Sve što si pobrojao je potpuno tačno. Ali to su sve izgovori, ne i razlozi.
Eksterno okruženje definitivno utiče na svaku porodicu i pojedinca. Koliki je taj uticaj, zavisi od stepena razvijenosti svijesti, obrazovanja, zrelosti, izgrađenosti stavova i dr.
Razumijem da su mnogi roditelji suočeni sa masom problema u životu izazvanih okolinom, ali to nikako ne smije biti razlog, da se ponašaju kao da ih nije briga. Jer je to jedini i osnovni razlog, zašto djeca krenu stranputicom.
Ako se ne boriš, svaka bitka je unaprijed izgubljena..:)
@N_Quit: Gle, bojim se da su to ipak prije razlozi. I jos gore - simptomi.
Ja jest da nagadjam, ali eto da ne budem mnogo prepotentan to su ipak donekle informirana nagadjanja.
Npr. Kace okolo vidim neke Facebook profile, kao to je taj klinac.
OK, ne cudi me ako jeste. Ikonografija mu je "skladna". Kao i klincu s kojim se grli i koji mu je valjda najbolji jaran. I koji ima istu ikonografiju. I u po toga, fotka gdje je na mezaru oca - 1966-2011.
Opet nagadjam, no sumnjam da je taj klinac jedini u tom drustvu da je u takvoj ili slicnoj situaciji - bez jednog roditelja ili s roditeljima koji nisu u stanju iz zdravstvenih ili ekonomskih razloga da se uopste brinu o toj djeci, a kamo li da ih odgajaju.
Sto je sve samo simptom opste bolesti drustva - siromastva kako ekonomskog, tako i svakog drugog. Obrazovnog, etickog...
Kakav je i koliki uticaj takvog okruzenja na te klince koji ni u kom pogledu nisu ni razvijeni, ni zreli, ni obrazovani itd. mislim da uopste ne treba ni dovoditi u pitanje.
No cak i da je sve teoretski i utopijski potaman, da smo druga Svedska, da se drustvo fantasticno brine o gradjanima i njihovoj djeci - ostaje cinjenica da su to djeca roditelja koji su grlom u jagode tu djecu donijeli na svijet u zemlji koja je tek izasla iz rata skupa s njima samima.
Svi mi koji smo prosli te godine smo malo... "zakaceni" time.
Ali se pravimo da je sve OK i lazemo se medjusobno.
No djecu ne mozes slagati da je sve OK. Nauciti, da. No onda ce odrasti ne znajuci da je to sve laz koju odrasli lazu sebi da im bude lakse. I sve sto je nama ustvari nenormalno ali trpimo, njima ce biti OK i prihvatat ce to u letu, skupa s nasim psihozama.
Mozda bude trebalo proci dosta vremena ali te psihoze drustva izbiju na tim post-ratnim generacijama koje odrastaju uronjene u takvo drustvo i upijaju ga u sebe.
I izrastu u ljude koji takvo rezonovanje i ponasanje ne da smatraju normalnim nego ne znaju ni za kakvo drugo.
Ovo sad sto vidimo je bitka koja je izgubljena prije 20 godina, a rezultate onog u cemu danas ucestvujemo (bitka, utakmica, servisiranje, popravka, prezivljavanje... nazovi kako hoces) cemo znati tek za opet jedno 20 godina.
Ili kome je lakse tako, za jos jednu generaciju. Kojoj smo mi primjer.
Eh, baci pogled samo na komentare ovdje i svu zuc i pozive na linc pa ekstrapoliraj kakav smo to tacno primjer i sta ce to tek da iznjedri ako nam je polazna tacka danasnja situacija. :)
Hehe sleepy, ja sve bježim od personaliziranja, a ti kao da viriš, navlačiš me primjerima, da dam kontraprimjer i to lični.. :)
Ali s obzirom da veliki broj ljudi sve čita naopako, kao u ogledalu, suzdržaću se personalizacije uz omiljenu frazu moje učiteljice:
"Sve se može, kad se hoće".
I slažem se s tobom u svakom slovu, ali ja ću da se borim, dok god dišem, za ono što rodih ili kako Gibonni pjeva - Ne odustajem .. :)
P.S. (Bolje da piše 1966-2011, nego 1966-1992, vjeruj..)
@N_Quit:
Ne opravdavam nicije djelo nego pokusavam da objasnim moguce uzroke - zato je primjer tu.
Ne kao argument, to bi bio samo anegdotalni podatak, nego kao pokusaj ilustracije drustvene situacije u kojoj ti klinci odrastaju.
A to je da dobar dio njih i nema ko da odgaja - osim "drustvo".
Koje se u njihovom (i nasem) slucaju svodi na druzinu kojoj pripadaju i ono sto se kolokvijalno naziva "ulicom".
Istovremeno, cak i ono "formalno" drustvo oko njih - od kuce, preko televizije, opste kulture, skole... samo ih je moglo nauciti negativnim stvarima.
Zabrazdili smo toliko da je prosto pristojno ponasanje prakticki nenormalno, a kamo li sta drugo.
"Sve se može, kad se hoće".
Malo sam dovoljno mator da znam da stvari koje se tako uredno spakuju u sentencu, sve s masnom i rimovanjem, po pravilu nisu tacne ili su cak i bukvalne lazi.
Ja bih npr. mogao htjeti do mile volje da igram za NBA (kad bi mi to sta znacilo) ali to ne bi bila cak ni naucna fantastika nego cista fantazija jer pored ocitih geografskih ogranicenja ni fizicki ne zadovoljavam te sam uz to totalni antitalent za sportove uopste.
No mogao bih htjeti i zeljeti do mile volje. :)
NE KAZEM da sad treba praktikovati defetizam i dici ruke od svega.
Samo da treba uzeti u obzir da se nekad neke stvari prosto "ne daju".
Ko ih jos zna prepoznati i prihvatiti kao takve... pa jos ih izbjeci, zaobici ili povoljno iskoristiti. Ih! :)
"Moze kad se hoce" i "90% trud-10% talenat" price po pravilu pricaju ljudi koji su vec postigli ono sto hoce - hladno zaboravljajuci sve one sitne detalje. Od onog sto im se posrecilo, preko onog sto im je islo od ruke, pa sve do onog gdje ih igrom slucaja nije ni jednom zgazilo auto u medjuvremenu.
Rijetko kad cemo biti u ekstazi kad naspemo casu mlijeka bez prosipanja, ali cemo se uredno nervirati i psovati ako prospemo pri sipanju. :)
Eh... isto tako, reci da je sve samo do klinaca ili roditelja je cista zabluda.
Isto kao i reci da je sve do drustva ili nedajboze genetike i slicnih izgovora.
Ima i naziv za to i sve.
http://en.wikipedia.org/wiki/Fallacy_of_the_single_cause
Sleepy, drago mi je da pričam sa nekom zrelijom osobom.
Međutim, odlučuješ da sve gledaš pretjerano široko i uopšteno.
Primjer (sve se može, kad' se hoće) iz života, ne iz NBA:
1. mlada buduća majka od 16 godina, u sred ratne zime
2. otac njene bebe je poginuo
3. djetetu po rođenju dijagnosticiraju neizlječivo genetsko oboljenje
4. doktori ubjeđuju majku da ostavi dijete i nastavi život
---------------------------------------------------------------------------------
(sve se može, kad' se hoće ili u prevodu, nema odustajanja bez borbe)
---------------------------------------------------------------------------------
5. Djevojka ostaje s djetetom u bolnici, ne napušta ga, doji ga, iako ne može da ga uzme u ruke, prećutkuje grubost doktora, jer mora..
6. Poslije 14 dana doktori priznaju da je beba dobro i puste ih kući, iako na otpusnom pismu napišu dijagnozu teškog oboljenja, koja uopšte nije bila tačna, jer nisu smjeli da navedu da je dijete povrijeđeno nakon poroda..
7. djevojka i beba po snijegu odlaze u hladan stan.. (nemaju struje, vode, grijanja, a ni lične karte..)
8. beba je danas student
Ne, ne slažem se sa uopštenom pričom i sa razmišljanjem da trebamo pasivno prihvatati da smo "doomed". Jer' onda i jesmo..
@N_Quit:
Naravno da gledam siroko i uopsteno kad niti sam upoznat s detaljima slucaja, pa i ne govorim o konkretnom slucaju koji je uostalom posao policije i tuzilastva - nego za taj incident tvrdim da je simptom generalnog stanja u drustvu.
Sto i nije neka tvrdnja. Sve sto se desava u drustvu je simptom stanja u drustvu. :P
Sto se primjera koji navodis tice, ne pokusavam da ga nipodastavam, no... to nije primjer "moze se kad se hoce".
To sto opisujes je prosto DONOSENJE ODLUKA u odsustvu svih bitnih informacija.
"Moze kad se hoce" pak je (naizgled) primjer VOLJE, cega je donosenje neke odluke sastavni dio ALI NE i dovoljan uslov.
Odluka plus istrajnost = volja.
No... to opet ne cini "moze-hoce" sentencu tacnom ni validnom - jer ista nema NIKAKAV inherentni magicni efekat na svijet.
Jer da ima, mogli bi snagom volje pobijediti gravitaciju. Ili slabu nuklearnu silu. :P
Jedino na sta ima efekat jeste onaj ko to praktikuje - tj. ko vjeruje u to, za njega to vazi. Za sve ostale, to je prosto tvrdoglavost.
Drzanje te sentencije ne daje onom ko je koristi nikakvu validaciju van njegove vlastite glave - ako bazira odluke na pogresnim i netacnim podatcima i idejama "moze-hoce" ce ga samo odvesti u dublju gresku.
Ako pak bazira odluke na tacnim i ispravnim podatcima NI TO ne validira takvu odluku jer sama odluka nije bazirana ni na cemu osim na ZELJI onog ko odlucuje da bude upravu.
I to je razlog zasto je "moze-hoce" zabluda - u pitanju je izrazaj ZELJE, tj. nametanje licne preference kao da je u pitanju zakon prirode.
Prosto "Hocu" odobrava i validira "Mogu".
"Ja hocu cokoladu - ja je MORAM dobiti."
Sto se odustajanja ili ne-odustajanja tice...
To je malo... ne bas tako jasno i ostro razdvojeno.
Oboje je funkcija volje i slobode izbora.
Cisto bioloski, svi zivi organizmi nemaju izbora i ne mogu odustati.
Cak i mrtvo tijelo i dalje reaguje na podrazaje.
Da ne pocinjem sad o nezivim tvarima i entropiji.
Ono sto nas kao malo intelektualnije zivuljke razlikuje od drugih zivotinja je sposobnost da svjesno donesemo odluku uprkos instinktu i biologiji.
Da odustanemo ako to hocemo.
Sto opet... ne znaci da je odustajanje ili ne-odustajanje bolje ili losije.
Mudrost je prepoznavanju kad i gdje primjeniti jedno od to dvoje.
Ono sto bi Balasevic rekao "Imati mjeru."
Bihać obilježio godišnjicu stradanja Vukovara i Škabrnje
Glumica Vanessa Hudgens iskreno o tijelu: Nakon dvije bebe stomak više nije isti kao prije
Martha Stewart o putovanjima sa Snoop Doggom: Odvela sam ga u Sikstinsku kapelu, nije nikad bio
Demirović bespotrebno dobio žuti karton i propušta prvu utakmicu baraža
Komična scena na Bilinom Polju: Barbarez se okliznuo u pokušaju da uštopa loptu i pao na travnjak