Poznajem čovjeka koji je prije rata bio treći po IQ u Jugoslaviji (170). Nije dobro prošao, vidi se iz prvih riječi da je lik genijalan ali poražen do daske i on to zna. Vidim ga svuda po Sarajevu, sjedi sam u "mraku" i nešto ko da čeka (tako mi se čini). Razgovarati s njim je kao da ste sreli čovjeka s druge planete ali ja bih radije bio glup i sretan nego genijalan
i duboko nesretan.
Normalno da je "u mraku". Mislis da je prosjecnim nargilašima zanimljiv lik koji prica o egzistencijalnoj krizi i ulozi zivota u zivotu... U zemlji prosječnih koji se zadovoljavaju minimumom teško je ne biti "čudak".
Jedno uviđam- osjecaj zadovoljstva i sreće je obrnuto proporcionalan inteligenciji.
Luka je mlad i jos uvijek u godinama trazenja. Znanje i prosvijetljenje ne moraju ici skupa. Cak je to jedan budisticki koncept: u razmisljanju je patnja. Da bi nasli srecu Nekada je dovoljno biti prisutan u trenutku dok pomazemo drugim ljudima.