Problem nije samo u sudu koji pere krvave ruke, niti u zločincu koji se slobodno šeta, problem je u narodu koji je otupio, izgubio dušu, pa gleda sve to nijemo, bez stida i srama. Narod koji ne ustane kad se ismijava žrtvama, kad se gaze majke Srebrenice, kad se pravda javno siluje, takav narod je bez duše. Nije ovo više šutnja iz straha, ovo je šutnja iz ravnodušnosti. I to je dno.
Jer kad zlo vlada, a narod ćuti, ne samo da nestaje pravda, nestaje i čovječnost. I ne, nisu problem samo oni gore, problem smo mi, svi mi koji biramo tišinu kad bi trebalo da vičemo iz sveg glasa.
Sin i ćerka će ti se zaljubiti u muslimanku i muslimana. Od rođenih unuka ćeš skrivati svoju prošlost. Ima Boga. Na ručku će svi sve znati i ćutaće. To razara familije. Tišina razara, a ne priča.
Ovaj pravoslavac je jedan od rijetkih koji je zaista pregledao stvari, razmislio svojom glavom i donio sopstveni sud bez uticaja tuđih mišljenja. U vremenu kada mnogi šute i skrivaju istinu zbog straha ili pritisaka, njegova hrabrost da govori otvoreno je prava rijetkost. Tišina zaista razara porodice, jer dok se istina ne izgovori, bol i nesporazumi samo rastu.
Međutim, nije dovoljno samo tajno pisati ili šaptati među sobomsobom, potrebno je otvoreno razgovarati i suočiti se s realnošću. Samo iskrenost i dijalog mogu izliječiti rane koje dijele ljude. Zato njegov stav treba poštovati i cijeniti kao primjer kako se treba razmišljati i djelovati.