Zato poštujem Ameriku - pragmatični su i udaraju nemilosrdno po suštini. Taj lik je knjigu napisao o tome. "Još jedan korak i skočiću!" "Molim te nemoj da skočiš. Jel mogu da sednem ovde? Dovoljno sam daleko, a možemo da pričamo." "Jesi li ti policajac?" "Ja radim za policiju i tehnički jesam policajac, ali u duši nisam policajac. Baš sam to i hteo da te pitam - ako mogu značku i pištolj da bacim ovde dole. Gade mi se, pravo da ti kažem. Teraju me da ovo nosim."
"Radi kako hoćeš, samo mi ne prilazi." "Ne prilazim ti, sedim ovde i ne pomeram se." "Hvala ti." "Nema na čemu. Već 20 godina se bavim problematikom samoubistva i znaš šta je tu meni glavni paradoks? Samoubistvo uvek može da se izvrši narednog dana. To uvek može sutra, a..." 10 minuta priče i siđu zajedno. Tako je bilo barem 150 puta.