Neki dan vozim od Doboja za Sarajevo i prolijeće par motora pored mene, pretiču svi na punoj u krivini kao brzo će se on ubaciti. Ne razumijem da ljudi žive živote kao da igraju video igricu. Onda me stigne neki crni golf sa rotacijama i pretiče nas sve u koloni na punoj u krivinama da bi u Maglaju stao na praonicu. Posle me opet stigao i preko 170 vozio prema Zenici. Da ga posle žalim? Nikako.
Kako da ne žališ takve ljude? Oni su prvi za žaljenje. Zdravi, pravi, nisu gladni, nisu žedni, a ginu i ubijaju druge - niko da mi objasni zašto. Sećam se kad sam bio dete, vozio nas jedan rođak, neki trkač se zaleteo, rođak se bez reči sklanja i pušta ga da prođe... "Što si ga pustio???" "Kako da ga ne pustim? Pa jel vidiš da čovek žuri na groblje?"