Treba kriminalce obavezno poslati na kurs gadjanja ovo je sramota... 1.000 pucnjava, a niko mrtav, sve podkoljenice, nadkoljenice, podlaktice, nadlaktice, materijalna steta... Dajte ljudi uozbiljite se brukate nam drzavu... :D
U prvom dvoboju u Mađarskoj izabranici Ivice Osima poraženi su 3-1. U uzvratu su imali 2-0 (strijelci Bahtić u 5 i Ćurić u 75 minuti) do posljednjih trenutaka meča. Plavi su trebali da proslave plasman u finale, a tamo ih je čekao najtrofejniji evropski klub, Real Madrid. No, završilo je 2-1, krvnik Želje bio je Cuhai. Poentirao je u 88 minuti. Lopta u mreži, muk na tribinama, vremena za preokret premalo. Srušio je snove!
Na Grbavici je tugovalo desetine hiljada ljudi. Sa njima se solidarisala cijela Jugoslavija. I danas, nakon toliko godina ostala je rana koja nikada do kraja neće zacijeliti. Teško da će Željo uopšte ikada više biti u takvoj situaciji. Evo kako je najvažniju utakmicu svoje generacije opisao čuvar mreže, Dragan Škrba.
“Tim okršajem ušli smo u istoriju. Mislim da je je to bio spoj negativnih slučajnosti. Kako drugačije mogu objasniti pogodak koji je postigao čovjek koji nikada u karijeri prije a ni poslije nije poentirao. Mada mislim da je Vlado Čapljić promijenio smjer lopte. U to sam ubijeđen, jer je išla prema meni, imao sam je, i onda iznenada mijenja putanju. Bez ikakve dvojbe, te dvije minute, minuta najvećeg uživanja i minuta najveće patnje, proganjaće me cijeli život. Ne samo mene, nego kompletnu generaciju. Pamtim da je sudija iz Velsa zanijemio, ne može čovjek da pokaže prema centru, cijeli stadion plače... Svi oni kojima je Željo bio u srcu teško su proživljavali tu noć. Prošle su tolike godine, a meni se sve i dalje vrti u glavi, svaki tren te akcije i, sve u svemu, muka mi je... Htjeli smo finale i zato smo ostali razočarani i tužni. Da smo uspjeli u svojim namjerama, ubijeđen sam da nas Španci ne bi nadigrali. Ostala je veliki žal”.
Mnogi pamte gotovo svaki detalj famozne utakmice, a u to smo se uvjerili kada smo nazvali Refika Šabanadžovića koji je za naš portal rekao:
“Cijeli grad i Jugoslavija živjele su sa nama i za naše pobjede. Mi smo ostali kao jedini predstavnik bivše lige u evropskom takmičenju. Sjećam se da smo bili u karantinu na Stojčevcu. Sve smo preduzeli kako bi prošli u finale. Spomenuo bih još jedan detalj koji je jako bitan. Naime, tadašnji gradonačelnik Sarajeva obećao je da će svi kafići raditi 24 sata. U dolinu ćupova stigli su i svirači kako bi upotpunili slavlje”. Potom je na trenutak zastao, pa nastavio:
“Pamtim da je teško bilo doći do ulaznice. Čitava moja familija iz Crne Gore došla je na Grbavicu. Bilo je preko 20 hiljada gledalaca. Na samom terenu igrali smo fantastično. Činjenica je da smo u određenoj komociji uživali vodstvo 2-0. Sve je bilo u našim rukama i nogama. Vjerovatno smo u mislima već bili u finalu. I onda šok! Gol smo primili iz naizgled bezazlene akcije.
