Pogled Selefa na ogovaranje vladara Autor: Šejh ´Abdus-Selâm bin Berdžes Âl ´Abdilkerîm Izvor: Mu´âmalat-ul-Hukkâm, str. 178-183 Ibn Ebî Šejbe prenosi da je Tâvûs rekao: ”Neko je spomenuo vođe u prisustvu Ibn ´Abbâsa kad ih jedan čovjek poče žestoko osuđivati. On postade toliko visok da pored Ka´be nisam vidio nikog višeg od njega. Tada sam čuo Ibn ´Abbâsa kako kaže: ”Nemoj sam sebe činiti iskušenjem nepravednima.” Tada je čovjek postao toliko nizak da pored Ka´be nisam vidio nikog nižeg od njega.” [1] Ibn ´Abdilberr je prenio od Ebûd-Derdâ’ koji je rekao: ”Prvo licemjerstvo jedne osobe se nalazi u ogovaranju svog vođe.” [2] El-Buhârî je prenio od Ebû Umâme koji je rekao: ”Ne ogovaraj el-Hadždžadža. On je tvoj vođa, ali nije moj.” [3] To znači da je Ebû Umâme bio u Šamu dok je el-Hadždžadž bio u Iraku. El-Buhârî je prenio od Ebû Džeme ed-Duba´î koji je rekao: ”Otišao sam u Mekku kada sam saznao da je Ka´ba spaljena. Počeo sam posjećivati Ibn ´Abbâsa sve dok me nije prepoznavao i osjećao se ugodno samnom. Jedne prilike sam ogovarao el-Hadždžadža u prisustvu Ibn ´Abbâsa. On tada reče: ”Nemoj biti šejtanov pomoćnik.”” [4] Ibn Sa´d je prenio od Hilâla bin Ebî Humejda koji je rekao da je čuo ´Abdullâha bin ´Ukajmu kako kaže: ”Poslije ´Usmâna nikada više neću pomoći u ubistvu jednog halife.” Rečeno je: ”Ebû Ma´bad! Zar si pomogao njegovo ubistvo?” On je tada odgovorio: ”Ja smatram da je čovjek pomogao u njegovom ubistvu ukoliko spomene njegove loše osobine.” [5] Hannâd je prenio od ez-Zibrikâna koji je rekao: ”Bio sam kod Ebû Vâ’ila – Šekîka bin Seleme – kada sam počeo klevetati el-Hadždžâdža i spominjati njegove loše strane. On je tada rekao: ”Ne govori loše o njemu! Šta ti znaš da li je on rekao: ‘Allâh! Oprosti mi!’ pa mu je zatim oprošteno?” Ibn Ebî Dunjâ i Ebû Nu´ajm su prenijeli od Zâ’ida bin Kudâme koji je rekao: ”Pitao sam Mensûra bin el-Mu´tamira: ”Da li smijem govoriti loše o vladaru kada postim?” On je rekao: ”Ne.” Zatim sam pitao: ”Da li smijem govoriti loše o ehl-ul-ahvâ’?” On je rekao: ”Da.” [6] Ibn ´Abdilberr je prenio da je Ebû Ishâk es-Sabî´î rekao: ”Nikada jedan narod nije ogovarao svog vođu a da nisu lišeni njegove dobrote.” [7] Ibn Zandžûja je prenio od Ebû Midžlaza koji je rekao: ”Ogovaranje vođe je odsjecanje. Ne mislim na odsjecanje kose već vjere.” [8] On je također prenio od Ebû Idrîsa el-Havlânîa koji je rekao: ”Upozoravam vas na ogovaranje vođa. Ogovoranje njih je odsjecanje. Ono odsjeca vjeru, ne kosu. Oni koji ogovaraju su gubitnici i najgori među najgorim.” [9] U ovim i sličnim predajama se nalaze jasni i jaki dokazi da je strogo zabranjeno loše govoriti o vladarima i spominjati njihove grijehe. Zato jedan musliman mora stati tamo gdje su i ovi ljudi stali. Oni su najbolji ljudi shodno svjedočenju najboljeg čovjeka, sallâllâhu ´alejhi ve sellem. Oni su sa znanjem stali tamo gdje su stali. Onaj ko se nađe ispod njih je nepotpun a onaj ko se nađe iznad njih izmoren. Onaj ko se suprostavlja ovoj selefijskoj metodologiji i slijedi svoju strast, njegovo srce je puno mržnje. Jer ogovaranje se suprostavlja savjetu vladaru. Onaj ko misli da ogovaranje i ponižavanje vladara spada u Allâhovu, te´âlâ, vjeru ili jedan od načina osuđivanja zla ili nešto slično, je daleko odlutao i govorio neistinu o Allâhovoj vjeri. Činjenica je da se on suprostavio Kur’ânu i sunnetu i izjavama selefa. Prema tome, obavezno je svakom onome ko poznaje ove jasne tekstove da osudi svakog onoga ko ogovara vladare. Ovo će raditi sa nadom za nagradom kod Allâha i kao savjet državljanima. Ovo je postupak učenjaka i pobožnih; oni ne ogovaraju vođe i oni ljudima naređuju da ih ne ogovaraju. Na kraju svega, njihovo znanje čini da tako rade. Učenjak Ibn Džemâ´ah je rekao kada je spomenuo neka od prava vladara: ”Da čovjek povrati ljude vladaru i da učini da ga zavole. To je dobro za ummet i doprinosi organiziranju vjerskih pitanja. Čovjek će ga također braniti riječima, djelima, imetkom, životom i familijom, tajno kao i otvoreno, skriveno kao i javno.” [10] [1] El-Musannaf (15/75). [2] Et-Tamhîd (21/287). [3] Et-Târîkh el-Kebîr (7/18). [4] Et-Târîkh el-Kebîr (8/104). [5] et-Tabakât el-Kubrâ (6/115). [6] es-Samt ve Âdeb-ul-Lisân; str. 145, i Hiljat-ul-Evlijâ’ (5/41). [7] et-Tamhîd (21/287). [8] Kitâb-ul-Emvâl (1/78). [9] Ibid (1/80). [10] Tahrîr-ul-Ahkâm; str. 64.