Komentar
Nikad neću zaboraviti oktobar 2005-te. Otac i ja otišli na planinarenje jer je otac želio da stvorimo što više zajedničkih uspomena, da ga pamtim po lijepom i da upoznamo prostranstva naše prelijepe Bosne i Hercegovine. Krenuli samo rano ujutro sa svom potrebnom opremom, čizme, ranac, hrane i pića i zaputili se u pustolovine. Na povratku vidjeli smo medvjedicu sa 3 mala mečeta, skamenuli smo se od straha.
Otac mi je rekao da se zasutavim i ne pravim nagle pokrete nakon čega mi je tiho rekao ne okreći se nego kreni unazad, Kunem vam se da sam čuo, ne osjetio, srce kako mi tuče, mislio sam da će iskočiti. Ženka medvjeda je stala ispred mladunčadi i posmatrala nas. Kada smo već odmakli okrenuli smo se i bezbjedno se vratili kući.
Nikom to nismo rekli. To je bila naša tajna. Oče, hvala ti na svemu. Nadam se da si sad na ljepšem mjestu i da me čuvaš kao kad si me tad sačuvao. Tvoj sin.
Prikaži sve komentare (113)