Ako je neko toliko dobar, bio u pitanju pojedinac ili narod, o njemu trebaju govoriti ili djela ili drugi koji to vide. Krajnje je neukusno hvaliti samoga sebe. Zavrsnu rijec o tome kakav je neko, bio covjek ili narod, treba prepustiti drugima. Kao, recimo, Sljivancaninu u Hagu. Mislim na nekada nije na odmet pazljivo poslusati i ono sto vam govore ljudi koje smatrate neprijateljima, bili oni to ili ih vi samo tako percepirali. Prijatelji znaju postediti one koje vole neugodnih istina, a oni kojima je svejedno ili vam ne drze stranu ce se manje suzdrzavati da vam kazu o vasim manama ili greskama. Ako vam vise naroda u ex-YU govori isto, poslusajte ih. Nemoguce je da ste samo vi u pravu. Niko nije ni najpametniji i bez gresaka. Sami kazete da volite one koji oprastaju greske. Pa, svako grijesi, to je ljudski, ali treba biti covjek pa to i priznati ako nikome drugome, onda bar sebi. Ujedno, na taj nacin se izbjegava ponavljanje istih gresaka, a vi kako zelite.