Tišina leži mi na plućima, mada znam da pokraj mene budna si, sat sve glasnije otkucava, teško da ću brzo zaspati. Sumnja kao da me skinula, ogoljela me sve do kostiju, sad iza svakog osmijeha slutim podsmjeh i prevaru. Sve dok u meni živi sumnja i nemir, budi tu i dokaži mi da imam zaklon u tebi kad me niski udarci zabiju duboko u zemlju. Sve dok u meni živi sumnja i nemir, budi tu i pomozi mi kad mi bliske osobe pokažu tamno naličje, i otkriju budalu naivnu. Sumnja kao da me skinula, ogoljela me sve do kostiju, sad iza svakog osmijeha slutim podsmjeh i prevaru. Možda je vrijeme konačno umiriti se, uz novine i večeru čekati lutrije