“ Preslušao sam sekretaricu. Tri zadnje poruke su bile bez riječi, no, neke glasove i ne moram čuti da bih ih prepoznao...Laku noć, ti mala Breskvo, kako si samo i mogla pomisliti da te neću prepoznati po načinu na koji zadržavaš dah?” Debeli, fališ.
“I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaceš, istog casa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...”
Bog je nekim ženama darovao muškarce koji odstupaju od ustaljenog obrasca, koji će ih riječima često podsjećati kako su lijepe i posebne, i to na način da mozak zaboravi da je tijelu potreban dah. Jadnice koje će s vama dvojicom završit nije