A ove se pjesmice sjecam iz osnovne. Dobro opisuje nasu "troclanu" situaciju:
Jednom su se tako labud, rak i štuka
Upregli da vuku nakrcana kola
Preko brda, dola.
Znoje se i muče, al' kola ni s mjesta,
Iako je njihov teret posve lak.
Rak unatrag vuče, labud pod oblak,
A štuka u vodu zaroni i nesta.
Tko je kriv, ja ne znam - nisu brige moje,
Ali kola tamo još i sada stoje.