Bajramska priča, da ne kažete da vas Bulevar samo svirepo i perverzno zlostavlja. Sedim u Sarajlabadu jednom prilikom ničim izazvan, nažalost, i odlučim se da odem na ćevap. Iskusan, kakvim me Bog, roditelji, Živojin Mišić i Beograd dadoše, izbegavam popularne, nego sam našao jednu malu, zabačenu i neupadljivu ćevabdžinicu - ali VRHUNSKU. Rado bih tehniku odabira hrane, pića, odeće, obuće i vagina podelio sa vama, ali to je besmisleno, jer je to
superiorna kombinacija brutalnog talenta, oštrog stila, visprene pameti, bestidnog šarma i metodološkog rada. U čevabdžinicu ulazi žena, pokrivena, nešto priča sa radnicom. Radnica gleda u mene! Što gleda u mene? Bejah spremnim da uzviknem: "Živeo Radovan Karadžić i Republika Srpska! Pucajte, sise!!!" Ne, ne gleda u mene, gleda u lika za stolom iza mene - on je gazda. Diskretan Baja. Nije se namrštio, niti osmehnuo, nabacio je neku grimasu
zabrinutosti za svoj neveliki biznis, ali tek pošto je potvrdno klimnuo glavom. Pokrivena gospođa je ušla i rekla da je gladna i siromašna. Dobila je klopu, ja dobih priču, a Baja je dobio tešku povredu tokom rata. Granata ili snajper. Ne pitaj kako znam, a znam. Srkao sam kafu i razmišljao - kako je ovo neverovatno. Bez para da uđeš, pitaš i jedeš. To je ovde, izgleda, normalno. Baja nije milijarder, nego drži nos iznad vode kao što je održao život iznad rata
i ćevap iznad proseka. Pogledah koliko košta to što je gospođa pojela, pa ostavih toliki bakšiš. Radnica se začudila. "Da li si siguran?" "Da, poprilično sam siguran." "Odakle si?" "Iz Zagreba." "Ne zvučiš kao da si iz Zagreba." "Nadam se i da ne izgledam tako." Sve ostalo vam je sranje u Sarajlabadu. Lažem, ima još jedna dobra stvar kod Sarajlabada - nedostajao mi je Beograd. Sve najbolje, puno zdravlja i ljubavi :-*. https://www.youtube.com/watch?v=fYhaNlG4Fg8