To je bio više-manje jedan politički potez koji nije imao nikakvu realnu podlogu. Trebalo je, bez daljnjega, po mome mišljenju koje ne mora biti mjerodavno, prihvatiti našu realnost da nastavimo egzistirati u ostatku Jugoslavije, s tim što bi se Hrvati izdvojili iz Hercegovine. Ostali bismo mi do daljnjega, a iza toga nastupio bi jedan totalni raspad. Međutim, ovako, platili smo krvavo. Dvjesta hiljada najljepše mladosti, 70 posto uništene kulturne baštine… Je l’ se to isplatilo za nekakvu BiH koju sada imamo, a koju smo imali i sa Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim planom, jer je Alija te planove potpisao 1993. godine, kad je vidio u što je ratom upao. Politika je umjetnost onoga što se može, a ne onoga što se želi. A mi smo upravo išli za onim što se želi. Htjeli smo da stvorimo nekakvu nezavisnu bosanskohercegovačku državu, to je apsurd. To su mogli Hrvati, koji su već iza sebe imali Zapad. To su mogli Slovenci pogotovo, Makedonce niko nije ni bendao.