Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke napisao da različiti oblici homoseksualnosti, uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje često možemo primijetiti kod homoseksualaca, psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i razrađivao je različite metode liječenja homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otišao C.G. Jung koji je objasnio: \"Homoseksualni muškarac nespoban je pronaći muškost duboko u svojoj nutrini. Stoga je pokušava naći na (prirodnom) biološko-seksualnom nivou. \" (23). Viktor Frankl, otac logoterapije nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću (24). U novije vrijeme naucnici počinju priznavati ono što je Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest.