Prema tvom opisu ovo je tako stravično (totalno su nebitna imena, nacionalnosit,...) da to treba sankcionirati od izvršitelja preko onih koji nisu ništa spriječili da se to dogodi pa sve dalje zapovjednom linijom. Dopustiti tako što i nereagirati je skoro pa isto kao izvršiti. Kao klinac se sjećam da je moja obitelj kriomice pomagala zarobljenim bošnjacima. Cigarete, hrana, telefonski pozivi. Nije se gledalo na naciju, a ugrožavalo se sebe jer se jednostavno htjelo pomoći čovjeku, mladiću,... za kojeg se onako od srca sumnjalo da je mogao nešt loše napraviti. Moja majka je govorila kao da vidi mene i koliko bi bila sretna da u, nedaj Bože, takvoj situaciji netko meni pomogne. Ova me je priča baš pogodila da sam se i toga prsjetio.