...Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo iprepoznajemo, uskoro mi necemo znati kosmo. Zivimo na razmedu svjetova, na granici naroda uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, i neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja popije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo,. Mame nas kad smo potrebni, a odbaciju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoleli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudrit sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kime se historija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecanjem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo u nazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreca je sto smo zavoleli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa pa i ta ljubav. Zar smo mi slicajno tako mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti, zasto? Zato sto nam nije sve jedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti... Mesa Selimovic srbin