Reakcije na smrt Ratka Mladića pokazale su pravu sliku: U Srbiji i RS-u se nikada nisu suočili s naslijeđem zločina

Mladićevo naslijeđe je potpuno jasno. Presude su samo potvrdile ono što se desilo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, a što je potkrijepljeno stotinama svjedočanstava i hiljadama dokumenata.

Međutim, kada te činjenice dođu pred određene osobe u Srbiji i RS-u, one postaju "interpretacije", "njihove istine" i "političke presude". Razlog za ovakvo stanje je, između ostalog, i izostanak ključnog dijela post-ratnog perioda - suočavanja s počinjenim zločinima i prihvatanje činjenica.

Međunarodna zajednica je uzalud potrošila milione

Kada je 1995. godine zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica je imala dva zadatka. Prvi je bio sigurnosni, odnosno da se istinski zaustavi sukob. Drugi je bio društveni, odnosno da građani BiH krenu u izgradnju države.

Ključni dio u društvenoj ulozi bio je da se uspostave zdravi temelji za izgradnju postratne Bosne i Hercegovine, a temelji mogu biti samo bazirani na istini.

To je mukotrpan, težak i dugotrajan proces, ali je potreban kako se decenijama ne bi trošilo vrijeme na rasprave o tome šta se dešavalo tokom ratnog perioda, već bi se pratila ustanovljena istina, bazirana na činjenicama.

U tu svrhu je uspostavljen i Međunarodni tribunal za zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu, koji je za cilj imao prikupljanje dokumentacije te provođenje pravosudnih procesa kojim bi se ustanovila istina o onome što je urađeno tokom ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Uporedo s tribunalom, posao su radile i nevladine organizacije na terenu u BiH, koje su uz izdašne budžete organizovale seminare, radionice, predavanja i druga okupljanja na kojima su trebali iznijeti utvrđene činjenice i educirati stanovništvo.

Nažalost, ova misija je potpuni neuspjeh, barem na području RS-a u BiH. Tome svjedoče reakcije političara, ali i šireg društva, na smrt Mladića.

Osvjedočeni i presuđeni ratni zločinac, čovjek koji je proveo najteži zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i brojna druga nedjela tokom agresije na BiH je u jednom dijelu te države danas, u najmanju ruku, samo general, a među radikalnijim dijelovima društva i heroj kojem se treba otvoreno i javno zahvaliti.

Ujedinjenje vlasti i opozicije u rehabilitaciji zločinca

U reakcijama vladajućih i opozicionih političara u RS-u može se vidjeti jedinstvo kakvo istinski nije česta pojava. Od predsjednika SNSD-a Milorada Dodika do glasnog opozicionara Nebojše Vukanovića mogle su se čuti ocjene o "hrabrom generalu koji je gradio temelje Republike Srpske".

Jedini razdor u odnosu vlasti i opozicije prema Mladiću i njegovom naslijeđu je podsjećanje na Dodikove izjave, sada već stare 20 godina, kada je o Mladiću govorio kao "sramoti srpskog naroda".

Ostale poruke su skoro pa identične, a nekada se čine i kao utrkivanje u tome ko će više pohvaliti i rehabilitirati osuđenog ratnog zločinca i provodioca genocida u Srebrenici.

Čak i ako bi političarima ovakve poruke pravdali populizmom, sama činjenica da je takva retorika potrebna za dobijanje glasova u RS-u govori o nedostatku istinskog suočavanja s prošlošću na prostoru ovog entiteta.

Bez obzira na milione koje su uložene u to da se građanima u RS-u prikaže skala zločina koja je sprovedena u ime tadašnje "Srpske republike BiH", ove poruke nisu napuštale prostor seminara i radionica.

Lokalni organizatori su novac uzimali, govorili ono što su donatori iz međunarodne zajednice željeli da čuju, ali su misli ostale iste, što nisu promijenile ni presude međunarodnih sudova.

Naprotiv, rasprostranjen je mehanizam odbrane od činjenica koji se često označava kao "tri verzije istine" o agresiji na BiH, što je bizarno izigravanje s konceptom istine. Ona u pravilu može biti samo jedna, ali je na prostoru RS-a, ali i Srbije, dobila "novu verziju", kojoj ipak u prilog ne idu utvrđene činjenice.

Kada su temelji truli, a istina postaje "interpretacija", progres je nemoguć

Reakcije na smrt Ratka Mladića su posljedica nedostatka ključnog aspekta procesa pomirenja i progresa u društvu u Bosni i Hercegovini.

Bez istinskog suočavanja s istinom, temelji za izgradnju društva postaju u samom startu truli. Kada su temelji truli, društvo ne može krenuti naprijed bez da se sve uruši i da se ponovo mora krenuti od prve tačke.

Kada je u pitanju društvo koje je prošlo kroz ratni period, posebno u kojem je počinjen genocid, istina mora biti bolna i teška, ali se bez nje upada u višedecenijski začarani krug trulih temelja i društva koje stoji u mjestu.