Pogledali smo novi film Danisa Tanovića: Triler koji svakoga ostavlja ravnodušnim

Iako film okuplja odličnu glumačku ekipu na čelu s Jeffreyjem Deanom Morganom, kojeg se sjećamo iz "Uvoda u anatomiju“, serije "Walking Dead“ i nedavnog HBO projekta "Watchmen“, triler "The Postcard Killings“ je film u kojem glumci u nedostatku motivacije neuvjerljivo izgovaraju svoje replike, uništavajući i posljednju mrvicu nade da bi se mogla razviti bilo kakva napetost u priči, zbog koje inače gledamo detektivske serije i filmove.

U trenutku kada saznamo ko su ubice, već smo zabrazdili u dokolicu, pa nam je pomalo i svejedno za ishod bilo čije sudbine u priči. Tim prije, što se se ubistva ne događaju pred kamerom. I kada vidimo scene zločina, pred nama su leševi o kojima ne znamo ništa i izostaje bilo kakva emotivna reakcija, jer je nemaju ni detektivi, čak ni u vidu gađenja. Problem je scenarističke prirode (adaptaciju romana su uradili Andrew Ster i Ellen Brown Furman), pri čemu je pitanje koliko se rediteljski moglo intervenisati na tromoj radnji. Ponekad se dogodi da dobar scenarij rezultira lošim filmom, ali se od lošeg scenarija zasigurno ne može napraviti dobar film.

Neke od prethodnih uspješnih filmskih adaptacija Pattersonovih romana su "Kiss the Girls“(1997.), s Morganom Freemanom i Ashley Judd, "Along Came a Spider“ (2001.), u kojem je također učešće uzeo glumac Freeman i "Alex Cross“ iz 2012. godine. Patterson je "The Postcards Killings“ napisao 2010. i prodao, kao i sve svoje knjige, u višemilionskim primjercima. Kritika je ekranizaciju književne uspješnice "sahranila“, a među respektabilnim stranicama koje su to učinile su Variety i The Hollywood Reporter. Neki su išli toliko daleko da su ironično molili da se, ako je to ikako moguće "razglednica vrati natrag pošiljatelju“.

Ničiji neuspjeh

Tanović, koji je svoj profesionalni vrhunac doživio kada je 2002. godine nagrađen Oscarom za „Ničiju zemlju“, potvrđuje činjenicu da evropski reditelji uglavnom teško funkcionišu u uslovima koje pred njih stavlja nemilosrdna filmska industrija, karakteristična za američko (pa i britansko) podneblje, u kojoj se sve svodi na povrat uloženog novca na kino blagajnama.

Filmovi se rijetko gdje u svijetu snimaju na način da pred njihovim autorima ne stoji pritisak u vidu očekivanja producenata da opravdaju budžet interesom publike i zadovoljavajućim brojem prodanih kino ulaznica. Tog stresa danas u holivudskoj industriji nije pošteđen ni Tom Cruise, što se u Bosni i Hercegovini čini potpuno nevjerovatnim podatkom. Bosanskohercegovački film, iako na koljenima i politički zanemaren, stvar je koja se godinama sagledava s domoljubnog aspekta i kao promocija opstanka države, a najmanje s ekonomskog aspekta. Film je, prije svega, posao i svako ko bi danas htio razgovarati o umjetnosti, nakon filma odgledanog u kinu obično završi usred prosutih kokica, a kod kuće na Netflixu.

Rečenica koju je Tanović rekao u dvorani Dolby u Hollywoodu prilikom preuzimanja zlatnog kipića iz ruku Sharon Stone, učinila je da svaki bosanski film nakon Oscara u našoj percepciji mora biti izvrstan. "Ovo je za moju zemlju, za Bosnu!“ je nametnula prešutno pravilo po kojem je propitivanje kvalitete bilo čega što se snima od javnog novca u BiH skoro pa nepotrebno, a odgovaranje na novinarska pitanja često se odvija u atmosferi zamišljenih konopa između sagovornika, konopa koji inače dijeli crveni tepih od pozicije pressa. Na Tanovićevom uspjehu se razmahala plejada filmskih radnika koji su se počeli ponašati privatno na javnim fondovima i u kulturnim institucijama države, ne odgovarajući nikome.

Za to vrijeme uglavnom je samo Tanović taj koji je u stanju izaći na tržište i kao reditelj igrati nemilosrdne box office utakmice. Zato, na kraju kraju krajeva, ima pravo i na neuspjeh, ali će ga kod kuće uvijek dočekati atmosfera u kojoj je svaki njegov uspjeh - uspjeh države, a neuspjeh - samo njegov.