O "nevinom" nobelovcu
141

Jergović u odbrani Handkea: Čime je toliko razgnjevio ljude da ga se po zlu sjete?

Piše: Mirza Abaz
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Pisac Miljenko Jergović izenadio je mnoge, kako kolege književnike tako i širu javnost, svojim blogom u kojem brani nobelovca Petera Handkea, književnog radikala koji je bezuvjetno pružao podršku Slobodanu Miloševiću i koji je i nakon rata kazao da se ne kaje za svoje "grijehe iz prošlosti".

On u svom blogu, koji je objavljen prije četiri godine, a obnovljen jučer, najprije objašnjava kako okolnosti odrastanja određuju i pisce, a nakon toga je dodao da su okolnosti rijetko kojeg pisca odredili kao Handkea. Ističe da je ovaj nobelovac od svog djetinjstva načinio svoju poetiku, ali i svoju politiku.

"Na kraju je kao slavni pisac, jedan od najvećih živih evropskih i svjetskih pisaca, dopustio da ga okolnosti odrastanja zarobe, osame i suprotstave skoro cjelokupnoj društvenoj i književnoj eliti. Nakon što je 1996. podržao međunarodno izoliranu Srbiju, objavivši esej 'Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju', a nakon toga i još četiri knjige s istom intencijom, Handke je ostao ozloglašen i osamljen kao nijedan drugi pisac i intelektualac (a bilo je takvih, od Harolda Pintera do Györgya Konráda…) koji se devedesetih znao u nekom trenutku založiti za srpsku stvar", piše Jergović.

Ovaj pisac govori da su na kraju ne samo Balkanci, nego i Evropljani prestali voditi računa o svemu drugom što je Peter Handke napisao i, kako u nastavku piše, za račun političkog ekscentrika i provokatora gotovo sasvim su likvidirali velikog pisca.

"Prošle jeseni, kada je u Norveškoj dobio Ibsenovu nagradu za svoje životno djelo u žanru dramskoga teksta, skandal se ponovio. Norveška i Evropa prigodno su se sjetile Srebrenice i Sarajeva, a samo rijetki odvažili su se braniti princip po kojemu je najveća evropska nagrada za dramatičare dodijeljena jednom od najvažnijih evropskih dramatičara koji pritom nije napisao nijedan dramski tekst u kojem bi veličao Karadžića, Miloševića, Srbe… Čime je Peter Handke toliko razgnjevio ljude da ga se po zlu sjete i nakon što su svim drugim oprostili? Time što je ustrajao, nije se utišao nakon prvih skandala, nego je tvrdoglavo nastavio po svome, uživajući u tome što je izdvojen i drukčiji, u tome što je odbačen. Išćući pravdu za Srbiju iskao je pravdu za onog dječarca iz najmračnije koruške vukojebine, koji je, eto, govorio berlinskim naglaskom, u ta rana poslijeratna vremena, kada su Austrijanci da bi se uzrazlikovali svoj jezik nazivali – austrijskim. Očito mu je bilo više stalo do te rano doživljene uvrede nego do sve buduće književne slave, uključujući i Nobelovu nagradu koju bi sigurno dobio da se nije inatio", dodao je ovaj rođeni Sarajlija.

Miljenko Jergović se u konačnici pita ko je više izgubio: Handke ili oni koji su odlučili da više ne čitaju Handkea, da ga ne bi morali cijeniti?

"On nije izgubio ništa, osim što je napisao pet loših knjiga, nedostojnih svoga talenta, ali i svoga svjetonazora i osamljenosti. Oni koji ga nazivaju fašistom nisu u pravu, premda je Handke, tražeći dobro u Miloševiću i Karadžiću, podržavao srpske fašiste. Činio je to iz nesmotrenosti i neznanja: tražio je u Srbima svoju djetinju metaforu, umjesto da u njima gleda ljude koji su kao i svi drugi ljudi. Pa su, između ostaloga, i skloni fašizmu. Ali ta pogreška u rasuđivanju nije takva da bismo Petera Handkea smatrali fašistom", pojašnjava on.

Iako Jergović navodi da je Handke podržavao srpske fašiste iz "nesmotresnosti" i "neznanja", on je prije dvije godine u Novom Sadu na otvaranju 11. Prosefesta jasno i nedvosmisleno ponovio kako se ne kaje zbog svojih stavova. Ovaj od jučer nobelovac također je prije četiri godine prisustvovao i svečanosti u Srbiji na kojoj mu je uručena Povelja počasnog Beograđanina, a tom prilikom se sastao i s tadašnjim predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem.

Jergović u nastavku piše da je Peter Handke cijelog života bio okrenut jugu, svojoj slovenskoj domovini i južnoslavenskim zemljama u kojima je nalazio, kako navodi, tačke identifikacije o kojima je mnogo pisao.

"U njegovoj književnosti dvije su zemljopisne čežnje: Amerika i Jugoslavija. Godine 2005. u Salzburgu i Beču, mimo velikih izdavačkih kuća i masovne čitateljske publike, objavio je knjigu pod naslovom 'Gestern unterwegs', koja je dvije godine kasnije, u prijevodu, na ćirilici objavljena kod Srpske književne zadruge u Beogradu, pod naslovom 'Juče, na putu'. Prevodilac je Zlatko Krasni. To je posljednja Handkeova predratna knjiga, sačinjena od putnih zapisa, 'od novembra 1987. do jula 1990'. Putovao je, vozio se autobusima, pješačio, letio širom Evrope, ali najprije po Jugoslaviji, od Slovenije, Dalmacije i otoka, sve do Makedonije i Ohridskoga jezera. Bilo je to, pokazat će se, njegovo oproštajno pješačenje i putovanje po sanjanoj zemlji. Zapisi su u pravilu kratki, introspektivni i slikoviti, dosljedni unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta", zaključuje Miljenko Jergović.