Kako je loša privatizacija "pojela" banovićki Borac: Ostale su ruševine i radnice kao socijalni slučajevi
Banovićki Borac jedan je od primjera katastrofalne privatizacije u Bosni i Hercegovini kroz koju se najviše štete nanijelo radnicima. Ni krivi, ni dužni završili su na ulici, veći dio pokretne imovine je nestao, a metalne konstrukcije su prodate u staro željezo.
Tvornica konfekcije Borac iz Banovića je privatizovana 2003. godine, a u to vrijeme je procijenjena na više od 35 miliona KM. Banovićka fabrika tada se vodila kao cjelina koju su činili još i Borac iz Zenice te Travnika. Sve zajedno je u privatizacijskom postupku kupilo 12 direktora tadašnje kompanije.
Prema riječima radnika, 2012. godine privatizacije je poništena, međutim već je bilo kasno jer je veći dio pokretne imovine nestao, a nekadašnji zaposlenici su se našli u problemu jer su ostali uskraćeni za adekvatno uvezivanje radnog staža te naplatu potraživanja u visini od 12 posljednjih plaća.
U prijeratnim vremenima banovićki Borac je zapošljavao skoro 400 radnika, a sa dolaskom teških dana većina njih, uglavnom mlađih, je odlučila potražiti sreću u nekoj drugoj kompaniji. Stari i iskusni radnici do zadnjeg dana su ostali u fabrici u kojoj su na osnovu radnog staža ispunili uslove za odlazak u penziju.
Međutim, neuplaćivanje svih doprinosa dovelo ih je do toga da penziju ne mogu ostvariti. Među njima je i Nazifa Đerzić koja je u Borcu nabrala 38 godina i devet mjeseci, ali je od 2010. do danas bez radnog angažmana. Punu deceniju čeka na odlazak u penziju, skupa sa još četiri kolegice koje se nalaze u prvoj grupi radnika.
"Prije deset godina sam trebala biti u penziji, ali je još uvijek nisam dobila. Skupa s ostalim kolegama nema adrese na kojoj se nisam obratila. Obišla sam sve institucije vlasti, svi su obećavali, ali niko ništa nije uradio do kraja", kaže Đerzić za Klix.ba.
Kako navodi, Federalna vlada im je uplatila doprinose po osnovu radnog staža i to nakon što su nekoliko puta protestovale u Sarajevu, ali zdravstveno osiguranje još uvijek nije regulisano i za to je zadužena Kantonalna vlada.
"U martu smo iz Vlade TK dobili informaciju da su sredstva uplaćena, ali do danas to nije završeno", ističe Đerzić.
Posebno je boli činjenica da je nekadašnji gigant poput Borca u potpunosti propao, a za njegov spas danas je kasno.
"Izuzetno mi je teško pričati o tome, iz fabrike su mnoge stvari otuđene. Ko je stigao uzimao je iz fabrike ono što mu je trebalo, a ono što mu nije bilo zanimljivo ostavio je. Ali, radnici su ostali na cesti i do danas nemaju ništa. Nikada nismo uspjeli naplatiti potraživanja za zaostale plaće, a taj postupak se i ne može voditi jer novca za ovu namjenu nema", nastavlja Đerzić.
I danas je nezaposlena, a govoreći o lijepim vremenima u našem razgovoru ističe da su joj u posebnom sjećanju ostala obilježavanja 1. maja, odnosno Međunarodnog praznika rada.
"Žena sam koja je živjela u lijepim vremenima. Sjećam se da sam svaki 1. maj dočekivala s radošću, radila sam u normi i taj dan nam je bio slobodan. Nekada se znalo slaviti, međutim, toga više nema. Ne mogu da vjerujem da je slučaj naše firme mogao proći nekažnjeno. Vjerujte da sam u ovoj desetogodišnjoj borbi preživjela mnoge stvari koje nikome ne bih poželjela, a svaka nada od 2010. godine u meni je ubijena", ističe Đerzić.
Istu sudbinu dijeli i njena kolegica Refija Bosankić koja ističe da su radnici nekadašnje banovićke kompanije danas socijalni slučajevi. U Borcu je počela raditi 1982. godine, a krajem novembra 2010. zadnji put je izašla iz ove fabrike.
"Živjeti sam pod trenutnim uslovima je nemoguće. Nikakvih primanja nemam, a svaka minuta mi je kao godina. Ovo iščekivanje me ubija, kao i sve ostale kolege koji su u istom problemu. Postali smo jadni, bijedni i čemerni, a država nas izdaje", žali nam se Bosankić.
Smatra da je banovićki Borac mogao imati svijetlu budućnost, međutim, loša privatizacija dovela je do njegove propasti.
"Privatizacija nas je uništila maksimalno. Moje zdravlje je u velikoj mjeri narušeno, a da mi nije komšija ne bih imala šta jesti. Dok političari mijenjanju limuzine, ja skupa s ostalim kolegama čekam na penziju koju sam krvavo zaradila. Ovakvog života mislim da nigdje u svijetu nema", dodaje Bosankić koja će ovaj praznik rada provesti među svoja četiri zida.
Na svoj odlazak u penziju uz spomenutih pet trenutno čeka i još 13 nekadašnjih radnika Borca koji su prošli na konkursu Vlade FBiH, a koji se odnosi na zbrinjavanje radnika.
Međutim, ovaj broj nije konačan, s obzirom na to da se svakodnevno javljaju bivši zaposlenici koji u vrijeme stečajnog postupka u banovićkoj firmi nisu imali ispunjene uslove za penzionisanje, ali danas je to promijenjeno.
Odjel radiologije u ASA Bolnici na putu da bude dostupniji svim građanima BiH
