Kapetan napušta brod prije vremena: Šta odlazak Christine Lagarde znači za EU i kakvu glavobolju ostavlja nasljednicima

Lagarde je odluku saopćila 29. oktobra 2026. godine, a navela je kako će države članice Evropske unije imati dovoljno vremena za pripremu i odabir njenog nasljednika na ovoj važnoj poziciji.

Iako se mjesecima govorilo kako bi se Lagarde mogla odlučiti na ovaj potez, činjenica da je ostavku saopćila u trenucima kada se Evropa nalazi pred rastućom ekonomskom nestabilnošću, ali i političkim podjelama, dodatno je podgrijala atmosferu.

Uprkos tome što je prije nekoliko mjeseci izjavila kako kapetan ne napušta brod kada vidi oblake u daljini, čini se kako su se stvari ipak promijenile.

Ovaj potez je najavljen neposredno prije nego što je ECB ostavila kamatne stope nepromijenjenima, ali je zadržala očekivanja za još jedno povećanje u decembru, uz upozorenje da visoki i rastući troškovi energije podstiču rizike od inflacije.

Nakon najave njene ostavke, ostala su brojna otvorena pitanja u pogledu stabilnosti tržišta, ali i evropske monetarne politike općenito, a tim povodom za Klix.ba cjelokupnu situaciju i utjecaj promjena na čelu ECB-a na EU i šire, komentirao je profesor Sergio Rossi, redovni profesor makroekonomije i monetarne politike na Univerzitetu u Fribourgu u Švicarskoj.

Na početku razgovora, profesor se osvrnuo na mandat Lagarde te odgovorio na pitanje da li se uspješno nosila s inflatornim šokovima i koliko je bila uspješna u komunikaciji s finansijskim tržištima.

"Christine Lagarde se suočila s izvanrednim nizom šokova: pandemijom Covid-19, ruskom invazijom na Ukrajinu, energetskom krizom i najsnažnijim rastom cijena u eurozoni u posljednjih nekoliko decenija. Njen glavni uspjeh ogleda se u očuvanju finansijske stabilnosti, podržavanju kohezije unutar eurozone i vraćanju inflacije prema ciljanoj vrijednosti ECB-a od dva posto. S druge strane, njena glavna slabost bila je to što je ECB presporo prepoznao pritisak na rast cijena dobara i usluga, pogrešno smatrajući da glavni uzroci tog pritiska leže na strani potražnje, dok su zapravo postojali i drugi faktori, na strani ponude, koji su doveli do tako značajnog rasta izmjerene inflacije", navodi profesor na početku razgovora.

Posebno se osvrnuo na jedan od njenih većih propusta.

"U martu 2020. godine, Lagarde je napravila ozbiljan komunikacijski propust kada je izjavila da ECB 'nije tu da smanjuje razlike u prinosima' (tzv. spreadove). Ta izjava uznemirila je finansijska tržišta u trenutku kada su vlade zemalja eurozone bile pod velikim pritiskom zbog troškova zaduživanja. Kasnije je inflatorne pritiske okarakterisala kao 'privremene', čime je na tržištima stvorila utisak da ECB potcjenjuje te pritiske - toliko da su naknadna brza i znatna povećanja kamatnih stopa učinila proces prilagođavanja znatno naglijim u cijeloj eurozoni", pojašnjava.

Kada je najavila odlazak, Lagarde je između ostalog navela da odlazi ranije kako bi se posvetila pitanjima koja nadilaze okvire monetarne politike. Kritičari tvrde da ovakav tajming omogućava liderima EU da imenuju njenog nasljednika prije predsjedničkih izbora u Francuskoj.

U tom kontekstu, nameće se i pitanje koliko takvi procesi mogu stvoriti dojam da politički faktori utječu na ECB i narušavaju njenu nezavisnost.

"Ovo je zaista ozbiljan problem, jer bi mogao potvrditi percepciju da se odluke o monetarnoj politici ne donose u izolaciji, već da na njih utječu i politički pritisci ili naklonosti. Štaviše, nezavisnost centralne banke dovodi se u pitanje i u odnosu na snažne interesne grupe (lobije), koje su u poziciji da vrše pritisak na čelnike centralne banke u trenucima kada oni treba da donesu određene odluke - bilo da je riječ o ključnim kamatnim stopama ili o takozvanim 'nekonvencionalnim' intervencijama koje bi mogle negativno utjecati na profit velikih finansijskih institucija. Tu je i fenomen takozvanih 'rotirajućih vrata' (engl. 'revolving doors') - naime, čelnik centralne banke može, nakon isteka svog mandata, preuzeti funkciju izvršnog direktora u velikoj kompaniji unutar finansijskog sektora. To može pobuditi sumnju da je dotični zvaničnik, dok je još bio na funkciji, možda djelovao u korist određenih posebnih interesa, a time i na štetu opšteg dobra, kako bi kasnije osigurao takvu unosnu i utjecajnu poziciju", pojasnio je.

Tokom prethodnih kriza, bilo je poziva da ECB kupuje državne obveznice zemalja eurozone koje su se našle u najtežoj situaciji - bez ikakvih ograničenja ili uslova.

S obzirom na to da raste pritisak na francuske državne obveznice, ono što se nameće kao pitanje jeste - treba li ECB primijeniti sličan pristup i prema Francuskoj, čak i ako to podrazumijeva preuzimanje dijela rizika koji proizlazi iz njene fiskalne politike.

"Ovo predstavlja veliki problem za eurozonu u cjelini, kao što smo vidjeli na primjeru Grčke krajem 2009. godine. U slučaju Francuske, situacija je još problematičnija, s obzirom na veličinu i značaj francuske ekonomije u Evropi. Umjesto spašavanja banaka nizom nekonvencionalnih intervencija u okviru monetarne politike, ECB mogla bi se suočiti s potrebom da spasi francusku vladu, kako bi spriječila izbijanje sistemske finansijske krize u eurozoni. U tom smislu, problem se više tiče finansijskog nego javnog sektora. Naime, ako ECB ne interveniše kako bi spriječila krizu državnog duga Francuske, doći će do niza bankrota banaka, što bi izazvalo sistemsku finansijsku krizu - krizu daleko ozbiljniju od one u eurozoni s kraja 2009. godine", navodi profesor.

Podsjetio je i na izjavu bivšeg predsjednika ECB-a Marija Draghija iz 2012. godine.

"Budući da je zadatak ECB-a očuvanje stabilnosti cjelokupnog finansijskog sistema, njene intervencije u monetarnoj politici trebale bi tretirati pitanje francuskog javnog duga kao ključni problem koji treba riješiti, čineći 'sve što je potrebno za očuvanje eura' - kako je to 2012. godine slavno izjavio tadašnji predsjednik ECB-a, Mario Draghi", ističe.

Budućnost eura kao valute

Tokom svoje historije, euro je preživio krizu javnog duga u Grčkoj, pandemiju i nedavni inflatorni šok, pri čemu je Evropska centralna banka razvila sve širi spektar vanrednih instrumenata.

U razgovoru za Klix.ba, švicarski profesor je govorio i o tome je li euro danas održiviji nego što je bio prije deset godina ili njegova stabilnost i dalje zavisi od izuzetnih intervencija centralne banke i treba li eurozona razmotriti temeljnu reformu svoje monetarne arhitekture, možda transformaciju eura iz jedinstvene u zajedničku valutu, čime bi se omogućila veća monetarna autonomija na nacionalnom nivou.

"Iskonski grijeh eurozone sastojao se u uvođenju jedinstvene valute u niz zemalja koje su bile previše različite u strukturnom smislu. Politička greška bila je pretpostavka da bi jedinstvena valuta mogla potaknuti zemlje eurozone na konvergenciju u tom pogledu, čime bi se one ubrzano integrisale, kao i na političkom planu. Zapravo, broj zemalja članica je prevelik i prebrzo je rastao, što onemogućava da eurozona bude 'optimalno valutno područje' - odnosno područje u kojem odluke o monetarnoj politici nemaju nejednake (heterogene) učinke na različite dijelove sistema. U tom smislu, euro bi trebao funkcionisati kao zajednička valuta - koristile bi ga isključivo nacionalne centralne banke za namirenje međunarodnih transakcija, čime bi se u eurozonu vratile nacionalne valute", rekao je Rossi.

Stanovnici bi tada koristili vlastite nacionalne valute za plaćanje svih transakcija na svim vrstama tržišta.

"Ovakva reforma omogućila bi svakoj zemlji članici eurozone da povrati vlastitu monetarnu autonomiju, koja je prijeko potrebna za rješavanje makroekonomskih problema na koje ECB ne može adekvatno odgovoriti - dijelom i zbog heterogenosti same eurozone, čija stabilnost, zapravo, izaziva zabrinutost", navodi u razgovoru.

Ono što su analitičari zamjerali Lagarde, u smislu njene ekonomske i monetarne politike, jeste jaz koji je nastao između sjevera i juga eurozone. Iako dijele istu kamatnu stopu, njihove ekonomske strukture, nivoi duga, produktivnost i potrebe za finansiranjem znatno se razlikuju.

Govoreći o politici ECB-a, nameće se i pitanje da li može jedinstvena monetarna politika na održiv način služiti tako raznolikim ekonomijama ili je ova napetost neizbježna posljedica institucionalnog uređenja eurozone. U tom smislu, profesor Rossi nudi zanimljivo rješenje.

"Zapravo, ne postoji odluka Evropske centralne banke (ECB) o monetarnoj politici koja bi bila 'univerzalno primjenjiva' (odnosno, 'jedna veličina za sve'), jer njene ključne kamatne stope, kao i drugi instrumenti politike, utiču na zemlje europodručja i njihove ekonomske subjekte na različite načine. To je ujedno i razlog da se preispita koncept jedinstvene evropske valute, odnosno da se umjesto toga usvoji zajednička valuta, čime bi se svakoj zemlji europodručja omogućilo da donosi odluke o monetarnoj politici u skladu sa svojim specifičnim potrebama i ekonomskom strukturom. Prvi korak u tom smjeru mogao bi biti da ECB diferencira svoje ključne kamatne stope unutar europodručja, uzimajući u obzir različite potrebe i probleme s kojima se suočava svaka od zemalja članica", istaknuo je Rossi.

Isto bi se moglo, smatra Rossi, primijeniti i na sve druge instrumente politike koje ECB koristi - oni bi trebali doprinositi općem interesu europodručja, umjesto da budu usmjereni isključivo na postizanje ciljane stope inflacije od dva posto na nivou cijelog područja.

"Štaviše, odluke i intervencije ECB-a išle su u prilog nekim zemljama, posebno Njemačkoj, dok su istovremeno štetile drugim zemljama, prvenstveno Španiji - to je bilo vidljivo kako prije izbijanja krize u europodručju, tako i nakon nje", jasan je.

Potencijalni nasljednici Christine Lagarde

U narednom periodu, članice Evropske unije raspravljat će i o nasljedniku Christine Lagarde, a dva imena koja se nameću kao favoriti su nizozemski ekonomista Klaas Knot i španski ekonomista Pablo Hernandez de Cos.

Na pitanje kakav bi trebao biti novi šef ECB-a, Rossi odgovara:

"Sljedeći predsjednik ECB-a trebao bi imati znatno širi fokus i perspektivu, s obzirom na to da sve odluke iz domena monetarne politike imaju veoma heterogene efekte širom europodručja, kao i unutar svake od država članica, na različite kategorije ekonomskih subjekata. To uključuje aspekte kao što su nejednakosti u prihodima i bogatstvu, dob i spol, razlike između gradova i perifernih regija, te veličina korporacija i njihova pripadnost određenom poslovnom sektoru. ECB u tom pogledu igra ključnu ulogu, no sve njegove odluke o monetarnoj politici moraju biti usklađene s fiskalnim politikama nadležnih nacionalnih vlada, što do sada nije bio slučaj", navodi.

Opisao je i ključne karakteristike ekonomista koji se spominju kao nasljednici Lagarde.

"Knot je iskusan centralni bankar, poznat po svom 'jastrebovskom' pristupu i bogatom iskustvu u oblasti finansijske stabilnosti. On bi stoga mogao poslati snažan signal kontinuiteta u kontroli inflacije. S druge strane, Hernandez de Cos se češće doživljava kao zagovornik 'golubljeg' pristupa, uz snažnije iskustvo u ekonomskim istraživanjima. On bi mogao biti skloniji tome da pažljivo odvagne troškove restriktivne politike u odnosu na rizike od trajne inflacije i finansijske nestabilnosti. Upravno vijeće ECB-a moglo bi promijeniti način donošenja odluka i usvojiti znatno širi fokus, uzimajući pritom posebno u obzir heterogenost zemalja europodručja. Ipak, najvažnije pitanje ostaje usklađivanje odluka iz domena fiskalne i monetarne politike na nivou cijelog europodručja, a sve u općem interesu svih strana - ne samo finansijskog sektora", pojašnjava.

Jedan od projekata Evropske centralne banke koji se također spominje u sjeni odlaska Christine Lagarde jeste i digitalni euro. Upravo je Lagarde bila jedna od onih koja se najviše zalagala za projekat, a Rossi smatra kako je on prvenstveno odgovor na dominaciju kompanija iz SAD-a.

"Digitalni euro je prvenstveno odbrambeni odgovor na privatne kriptovalute, stabilne kriptovalute (tzv. stablecoins) i dominaciju kompanija sa sjedištem u SAD-u u platnoj infrastrukturi. Cilj mu je smanjiti takozvanu dominaciju dolara, kao i rizike koji proizlaze iz privatnih kriptovaluta, a koje predstavljaju značajan faktor finansijske nestabilnosti na globalnom nivou", rekao je Rossi.

Objasnio je i šta zapravo podrazumijeva pilot-projekat digitalnog eura planiran za 2027.

"Pored digitalne valute centralne banke namijenjene za 'veleprodajnu' upotrebu (tzv. wholesale), koju mogu koristiti samo finansijske institucije, prvenstveno banke, digitalna valuta centralne banke za 'maloprodajnu' upotrebu (tzv. retail) omogućava svim ekonomskim subjektima da štede i obavljaju različite transakcije koristeći digitalnu valutu koju je izdala centralna banka. Pilot-projekat digitalnog eura ima za cilj smanjenje finansijske ranjivosti, jer će banke biti podstaknute da usvoje strategije koje nose manje rizika, kako njihovi klijenti ne bi prebacivali svoju štednju u oblik digitalnog eura koji se evidentira na nivou centralne banke", ističe profesor.

Na kraju razgovora, osvrnuli smo se i na to koliko promjene u Evropskoj centralnoj banci imaju utjecaja na male ekonomije, naročito na Bosnu i Hercegovinu čija je valuta vezana za euro kroz model valutnog odbora.

"Valutni odbor može biti koristan tokom ograničenog broja godina, u slučaju da se zemlja koja ga uvodi suočava s ozbiljnim problemima vezanim za inflatorne pritiske ili finansijsku nestabilnost - bilo uslijed masovnog povlačenja depozita iz banaka ili odljeva kapitala. Međutim, ovakav režim deviznog kursa obavezuje Centralnu banku Bosne i Hercegovine da slijedi odluke o monetarnoj politici Evropske centralne banke (ECB), kako ne bi došlo do promjene kursa konvertibilne marke prema euru - osim u slučaju da Centralna banka raspolaže dovoljnim deviznim rezervama kojima može osigurati nepromjenjivost tog kursa tokom vremena", rekao je Rossi i dodao koliko to utječe na monetarni suverenitet.

"Ovo je jasan primjer dominacije monetarne politike, pri čemu sve odluke moraju biti usmjerene na očuvanje stabilnosti kursa; time se gubi monetarni suverenitet, a Centralnoj banci i vladi onemogućava se da odgovore na potrebe domaće ekonomije u općem interesu svih njenih učesnika", zaključio je u intervjuu za Klix.ba švicarski profesor Sergio Rossi.