Paradoks moderne autoindustrije: Što više sigurnosti, to vozači isključuju više sistema čim upale auto

Savremeni automobili opremljeni su brojnim sistemima za pomoć vozaču, poznatim kao ADAS, čiji je cilj povećanje sigurnosti u saobraćaju.

Sistemi za zadržavanje vozila u saobraćajnoj traci, upozorenje na prekoračenje brzine, automatsko kočenje u nuždi, kontrola mrtvog ugla i praćenje pažnje vozača postali su standardna oprema mnogih novih automobila.

Međutim, dio vozača, nakon ulaska u novi automobil, prvo što uradi jeste isključivanje pojedinih sigurnosnih sistema.

Razlog uglavnom nije protivljenje sigurnosnoj tehnologiji, već način na koji su pojedini sistemi podešeni. Česta zvučna upozorenja, vibracije na volanu i automatske korekcije upravljanja mogu postati naporni, posebno tokom svakodnevne vožnje.

Smetnja, a ne korist

Jedan od primjera je upozorenje na prekoračenje brzine. Sistem može reagovati već kada vozilo prekorači ograničenje za samo jedan kilometar na sat.

Također, kod nekih vozila promjena saobraćajnog ograničenja može biti praćena zvučnim signalom, čak i kada vozač vozi znatno ispod nove dozvoljene brzine. Ako se takva upozorenja ponavljaju tokom cijele vožnje, vozač ih s vremenom može početi doživljavati više kao smetnju nego kao sigurnosnu pomoć.

Slična situacija može nastati i sa sistemom za zadržavanje u saobraćajnoj traci. Na dobro obilježenim cestama sistem uglavnom funkcioniše kako je predviđeno. Međutim, na cestama sa izblijedjelim oznakama, tokom radova ili prilikom izbjegavanja rupa i drugih prepreka, automatska korekcija upravljanja može biti neželjena. Vozač tada može imati osjećaj da se automobil suprotstavlja njegovoj namjeri.

Tu su i sistemi za praćenje pažnje vozača. Kamere mogu pratiti položaj glave i pogled vozača te ga upozoriti ako predugo ne gleda prema cesti, odnosno ako podešava nešto na ekranu. Iako je njihova namjena opravdana, učestala upozorenja mogu dodatno frustrirati vozača.

Problem se dakle ne nalazi nužno u samoj tehnologiji. Veći izazov predstavlja pravilno podešavanje sistema i pronalaženje ravnoteže između pomoći vozaču i nepotrebnog ometanja.

Dajte nenametljive sisteme

Sigurnosni sistemi imaju smisla samo ako ih vozači prihvataju i koriste. Ako zbog prečestih upozorenja ili neželjenih intervencija vozač svaki put nakon pokretanja automobila prvo traži dugme za njihovo isključivanje, postavlja se pitanje da li je sistem zaista ostvario svoju osnovnu svrhu.

Cilj savremenih sigurnosnih tehnologija ne bi trebao biti da preuzmu kontrolu nad svakom situacijom, već da diskretno pomognu vozaču onda kada je pomoć zaista potrebna. Pravilno kalibrisan sistem može biti koristan sigurnosni dodatak, ali sistem koji stalno upozorava i interveniše može postići suprotan efekat.

Kad se podvuče crta, bolje je imati pametne i nenametljive sigurnosne sisteme koji intervenišu kada je stvarno potrebno, nego sisteme koji vozača maltretiraju i ometaju svakih nekoliko sekundi.