Ovaj dio automobila nekada je bio smrtonosna zamka za vozača i putnike
Kada su prvi automobili izašli na ulice, vjetrobran je bio ništa drugo do obična ravna ploča prozorskog stakla.
Nikakve zaštite, samo barijera između vozača i vjetra, kiše i prašine. I upravo tu je ležao problem. U trenutku sudara, takvo staklo se nije lomilo na bezopasne komadiće, već se rasipalo u dugačke, oštre krhotine, poput oštrice, ravno prema ljudima unutar vozila. Bila je to zamka u svakom autu.
Preokret je stigao između 1920. i 1940. godine, kada su se pojavila dva izuma koja su promijenila sve – laminirano i kaljeno staklo. Dva sloja s plastičnom folijom između omogućava vjetrobranskom staklu da ostane u jednom komadu čak i kad pukne, umjesto da se raspe po putnicima. Kaljeno staklo prolazi posebnu toplinsku obradu te se pri udaru mrvi u sitne, tupe komadiće koji ne sjeku. Logika je bila jednostavna: ako se staklo mora slomiti, neka se slomi bezopasno.

S vremenom je podjela postala jasna: laminirano za vjetrobransko, kaljeno za bočna i stražnja stakla. Danas, međutim, i ta granica nestaje: laminirano staklo osvaja i ostatak automobila, donoseći sa sobom i grijanje i zvučnu izolaciju i senzore.
Ali tu je i jedna neočekivana ironija. Današnja stakla su kao prvo dio nosive konstrukcije karoserije i prepuna su raznorazne tehnologije. Kao drugo, u čisto materijalnom smislu, ipak su tanja i osjetljivija nego nekad. Razlozi su ekološki i komercijalni.
Nije problem u tome što zbog toga češće pucaju, već zbog nečeg drugog: moderni auti imaju daleko više staklenih površina nego ikada, gume su veće i šire i izbacuju više kamenčića, a sve lošije ceste, nagrižene vremenskim prilikama, konstantno izbacuju "projektile" prema vjetrobranima. Više stakla, više kamenja i više pukotina.
Praksa je postala takva na cestama, a to donosi više posla i osiguravajućim kućama. Dakle, nije da su stakla postala slabija, nego je okruženje postalo zahtjevnije.