Bili smo iznenađeni i oduševljeni kada nam je stigao poziv od marketing menadžera Škode, gospodina Senada Trnke, da u Sjevernoj Irskoj budemo gosti Škoda Motorsporta na reliju "Circuit of Ireland 2012", koji se od ove sezone, pored nacionalnog prvenstva Irske, boduje i za IRC (Intercontinental Rally Challenge). Ustvari, iskreno, bili smo relativno oduševljeni. Pri tome mislim na moju malenkost, jer uopšte ne volim putničke avione (teški, veliki, nezgrapni, krhki, mete terorističkih napada...), ali zato mazohistički uživam ubijajući u pojam svoje ukućane upornim gledanjem serije "Air Crash Investigation", koja se (pre)često emituje na National Geographicu.
Nisam, doduše, pravio testament, ali sam (što u šali, što u zbilji) pokušao uvjeriti kooperativne ljude u Škodi kako bi odličan marketinški potez za domaćeg uvoznika bio epski odlazak u Belfast, recimo, Octavijom RS. Naravno da sam znao da od toga neće biti ništa, pa sam se tih dana prije odlaska pozabavio Microsoftovim flight simulatorom. Destinacije za slijetanje: Zagreb, London, Belfast, Dublin, Frankfurt... Zlu ne trebalo, ako se šta desi pilotima, da mogu uskočiti na vrijeme i (baš kao u filmovima) uspješno spustiti veliku aluminijsku pticu na aerodrom.
Letovi su, ipak, prošli u najboljem redu. Prva destinacija - London. Fenomenalan je to grad u kojem treba biti barem 15 dana da bi se vidjelo sve što vrijedi vidjeti. Fascinantna je veličina Hyde parka. Fascinantne su stare građevine, kuće i hoteli u otmjenim četvrtima. Fascinantan je i način na koji vam turistički vodiči pričaju o minulim vremenima. Učini vam se da ispred sebe imate vrhunske glumce. A tek pogled sa Temze! Manje fascinantan je način na koji građani Londona, k'o po komandi, zaliježu na kraju mosta kod čuvenog Big Bena, nakon što je tegljaču u prolazu pukla guma. I dok se mi, koji smo doživjeli i preživjeli pakao ratnog Sarajeva, nismo pretjerano osvrtali na eksploziju kamionske gume, većina ljudi oko nas se panično bacala po asfaltu tražeći zaklon od "smrtonosnih šrapnela". Zaključak: teško da će ikada biti mira u svijetu.
Narednog jutra uskočili smo u čuveni superbrzi londonski metro kojim smo se (opet) odvezli na čudesno prometan Heathrow aerodrom. Novi let, nova trauma. Razmišljam u sebi da piloti British Midlanda vjerovatno savršeno dobro poznaju nezgodne vjetrove koji pušu iznad Velike Britanije i Irske. A i avioni im izgledaju očuvani, za razliku od olupina kakvim leti američki United. Slijetanje u Belfast nije bilo od najmekših, pa se lako može zaključiti da su piloti baš kao i vozači. Neki uspijevaju voziti meko, drugima to baš i ne ide od ruke. Kada smo ispred aerodromske zgrade vidjeli ljubazne ljude u jaknama Škode, znali smo da IRC zabava samo što nije počela.
Rally "Circuit of Ireland 2012" je startao Super SS brzinskim ispitom Titanic na prostoru bivšeg brodogradilišta u kojem je svojevremeno napravljen taj brod. Kad smo već kod njega, kasnije smo vidjeli da je cijeli Belfast u znaku Titanica, jer se upravo ovih dana obilježava stotinu godina od njegovog potonuća.
Prije početka relija, jednog od najstarijih relija na svijetu, u preliminarnim kontaktima sa čelnim ljudima i vozačima Škoda (UK) Motorsporta, stekli smo dojam da apsolutno nemaju razloga za brigu. Zapravo, kao da im je ostalo samo rutinsko pitanje čija će fabrička Fabia S2000 na kraju posljednjeg brzinca biti najbrža. Ne znam jesu li uoči relija bili baš toliko optimistični, ali na kraju priče na podiju su bile isključivo posade Škode. Bila je to istinska samouvjerenost sa pokrićem.
Andreas Mikkelsen, vodeći u IRC poretku, dugo je vodio žestoku borbu sa Juhom Hanninenom, ali je svoju priliku za pobjedu izgubio nakon žestokog izlijetanja na dvanaestom power stage brzincu Lisburn 1, što je na kraju bilo dovoljno njegovom timskom kolegi Hanninenu da zauzme najviše mjesto na podiju. Sreća u nesreći za Mikkelsena je što se prilikom izlijetanja nije ozbiljnije povrijedio. Nakon što je odvezen u bolnicu, ljekari su izjavili da mu je samo probijena desna ušna opna. To mu nije smetalo da završi utrku i sačuva drugo mjesto. Treća je bila posada Jan Kopecky/Pavel Dresler, a nama će dugo ostati u sjećanju kako Irci zovu češkog vozača: Kopeki. Kopecky je odlično otvorio reli, jer je bio najbrži na uvodnom SS-u Titanic, ali kasnije, očigledno, nije bilo snage da se uhvati u koštac sa senzacionalno brzim Hanninenom i Mikkelsenom. Na opšte oduševljenje publike, najbrži od domaćih vozača, koji je iza sebe u konačnom poretku ostavio oba IRC Peugeota 207 S2000 i dvije Fabije S2000, bio je Darren Gass (Subaru Impreza S10). Koliko je Irski reli, zajedno sa spektakularnim noćnim brzincima, težak najbolje govori činjenica da više od stotinu posada nije uspjelo stići do njegovog kraja.
I dok je pažnja svjetskih medija u Irskoj bila usmjerena prvenstveno prema IRC-u i vodećim ekipama, ono što nam se posebno svidjelo bili su nastupi sedamdesetak domaćih posada koje se takmiče za šampionat Irske. Raspoloženi majstori volana, mnogi od njih u poznim godinama, nimalo se nisu štedjeli iza upravljača starih Escorta MkI i MkII, Porschea 911, Toyota Starlet, Opela Ascona i sličnih automobila, gdje treba istinski znati baratati sa volanom i papučicama. Bio je tu i jedan Volvo 144S! Teško je objasniti koja vam preciznost treba da takve automobile uspješno provlačite uskim, neravnim i mokrim asfaltnim dionicama koje su opasane karakterističnim kamenim zidovima i živicama. Svi koji uživaju u "old school“ reliju sigurno bi se složili sa mnom.
Naredni rally se vozi na Korzici, a Belfast je... odličan, ima ono nešto. Nisam mogao a da ne pomislim kako je beskrajno tužno sve ono što se desetljećima dešavalo narodu u Sjevernoj Irskoj. Sada je tamo mir, ali kada razgovarate sa susretljivim ljudima, onda dođete do zaključka da to baš i nije mir u pravom smislu te riječi. Nelagodu izazivaju ozbiljno naoružani policajci kojima je obavezan dio uniforme pancirni prsluk. Ne znam da li je u pitanju autosugestija, ali učinilo mi se da se u Sjevernoj Irskoj, možda i zbog organizacije koja sebe sada naziva Real IRA, ili najavljene skore posjete britanske kraljice Elizabete II, osjeća određena napetost. Ne znam ni detalje mirovnog sporazuma kojim bi trajno trebala prestati neprijateljstva između rojalista i republikanaca, ali znam da su glasine u Armaghu bile istinite. Policija je u blizini Newryja, u podvožnjaku ispod glavne ceste koja povezuje Belfast sa Dublinom, a kojom smo se i mi vozili tog dana, pronašla kombi u kojem je bila postavljena eksplozivna naprava teška više od 150 kilograma. U jednom trenutku mi se učinilo da bi bilo tragikomično da smo se, nakon svega što smo preživjeli, kojim slučajem našli u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu.
Dan kasnije, nešto južnije, u veselom i raspjevanom Dublinu, vidjeli smo na najbolji način koliko su Irci gostoljubiv narod. Takvih pabova nema nigdje na svijetu! Još samo da je shvatiti kako Irkinjama uspijeva biti u tankim ljetnim haljinicama, dok smo se mi u džemperima i debljim jaknama borili da zadržimo prihvatljivu temperaturu tijela. Još se nisam ugrijao! Možda dio Iraca na sjeveru i jugu Irske sa Englezima i nije u najboljim odnosima, ali u jednom su svi složni: Škote ne vole ni jedni ni drugi. "Aaaah, they are very unpleasant people!“ - samo citiram.
Ne znam zašto, ali odmah nakon ranog jutarnjeg polijetanja sa Dublinskog aerodroma sebi sam rekao da se jednom moram vratiti u (Sjevernu) Irsku. Prelijepa je to zemlja, sa travnjacima čija zelena boja izgleda tako dobro kao da su je bojili u Photoshopu, sa građevinama u toplim bojama koje same po sebi govore više od svake riječi, sa prijatnim ljudima koji vas nigdje neće ostaviti na cjedilu, sa strogim restrikcijama u vezi sa uživanjem u cigaretama koje garantuju čišća pluća i duži život. Da, da, avioni su super stvar kada nemate vremena. Statistike su neumoljivo na strani velikih ptica, ali ja preko La Manchea naredni put planiram ići autom. Ili možda biciklom na koji sam već nalijepio naljepnicu na kojoj velikim slovima piše Belfast.
