Statistika- S.Savez 20 milijuna žrtava Kina 65 milijuna žrtava Vijetnam 1 milijun žrtava Sjeverna Koreja 2 milijuna žrtava Kambodža 2 milijuna žrtava Istočna Europa 1 milijun žrtava Lat. Amerika 150.000 žrtava Afrika 1.7 milijuna žrtava Afganistan 1.5 milijuna žrtava Komunistička Internacionala i komunističke partije koje nisu bile na vlasti 10.000 žrtava. Link za kompletan tekst http://www.pobijeni.info/userfiles/KomunizamTotalitarnaUtopija.pdf

Autor -Sergej Filipović Tekst je preuzet iz casopisa ESSEHIST- ČASOPIS STUDENATA POVIJESTI I DRUGIH DRUŠTVENO-HUMANISTIČKIH ZNANOST adresa za ovaj i jos tekstova koji govcore o diktatorskim i totalitarnim rezimima u svijetu. LINK web.ffos.hr/serv_file.php?file=1078 Link web.ffos.hr/serv_file.php?file=1078

Staljin je bio vješt organizator i manipulator, bio je sposoban zavarati i očarati narod, bio je sposoban iznositi uvjerljiva objašnjenja svoje politike.Jedna Staljinova izjava možda daje najbolji pogled na njegov psihološki profil: «U životu je najslađe odabrati žrtvu, pažljivo pripremiti udarac, čvrsto udariti, a zatim otići u krevet i mirno spavati.» (Overy, 2005: 10-11). Ta izjava prikazuje hladnokrvnog i okrutnog čovjeka bez savjesti, kakav je Staljin i bio. To je i više nego egzaktno potkrijepio skrivivši smrt pedeset milijuna ljudi. Bio je inteligentan, sposoban, ali i emotivni invalid. Malo je vjerojatno da je Staljin bolovao od neke psihičke bolesti, ali njegovo ponašanje i njegova djela ostavljaju dojam poremećenog čovjeka, sadista i psihopata.

Kad god se razmišlja o diktatorima i totalitarnim režimima, čovjek se uvijek zapita kako je tim diktatorima i vođama uspjelo zavesti tolike narodne mase da ih bespogovorno slijede bez obzira koliko njihove radnje bile nemoralne, nenormalne i neljudske. Fromm u svom djelu Autoritet i porodica iznosi mišljenje da je to zato što autoritarno društvo stvara i zadovoljava one potrebe koje rastu na osnovi sadomazohizma.Jedan od čimbenika koji zasigurno povećava snagu diktatora loša je ekonomska situacija zbog koje narod osjeća očaj te ga je zbog toga lakše izmanipulirati, obećavajući bolje sutra. To je činio Hitler u Njemačkoj, a isto tako i Staljin u SSSR-u pod krinkom novog i pravednog sustava jednakosti – komunizma. Autori Cartwright i Biddiss navode da u takvim situacijama djelovanje bolesna čovjeka, koji ima izvrsnu moć uvjeravanja gomile, može kod čitave nacije izazvati maniju proganjanja i masovnu histeriju (Cartwright, Biddiss, 2006: 234).

Staljin je kasnije pokazao brigu za svoja tri prijatelja iz mladih dana te im je i u starosti slao pisma i pomoć. Dr. Vivian Green navodi kako se Staljin često poistovjećivao s junačkim likovima iz priča koje je rado čitao. Omiljeni mu je lik bio hrabri odmetnik Koba, koji se neprijateljima uvijek osveti zbog nepravde. O njemu je čitao u romantičnom romanu Ocoubojica, Aleksandra Kazbebiga (Green, 2006: 324). Staljin je očito sanjario da će jednom i on biti hrabri Koba, koji će se vratiti i svima onima koji su mu nanijeli kakvu nepravdu, pokazati tko je on. Također se divio Ivanu Groznom i Petru Velikom (Green, 2006: 322).

Mlatili su jedni druge nemilosrdno, a mali kržljavi Soso bio je jedan od najspretnijih boraca. Znao se on iznenada naći iza leđa snažnoga protivnika. Ali uhranjena djeca iz donjega grada bila su snažnija. I tada je Ceradze, najsnažniji boksač u gradu, ponudio Sosi da prijeđe k njima, ali on je odbio jer je u svojoj momčadi bio prvi.» (Radzinski, 2000: 29). Drugi primjer pokazuje njegovu sposobnost organiziranja i upravljanja ljudima jačim od sebe. «Organizirao je društvo najsnažnijih dječaka i nazvao ga – «Tri mušketira». Petja Kapanadze, Mihail Ceradze, Griša Giludžidze imena su dječaka koji su bespogovorno izvršavali sve naredbe omalenog d`Artagnana – Sose.» (Radzinski, 2000: 29).

«Ali on je, kad bi bili u razredu, bio iznad njih, jer je odgovarao i lakše i bolje nego razmaženi sinovi trgovaca vinom ili žitom, a na školskom dvorištu bio je od njih toliko spretniji i hrabriji, toliko poduzetniji, te su svi dopuštali da im naređuje i zapovijeda taj postolarski sin.» (Deutscher, 1967: 23). Tada je Staljin prvi put u životu osjetio klasne razlike i klasnu mržnju, ali je pokazao i svoju moć upravljanja drugim ljudima. Iz toga doba potječu još dva primjera te njegovi moći. U prvom se vidi njegova želja za vlasti. «Najomiljenija Sosina (Staljinov nadimak) igra bila je «krivi» (kolektivni dječji boks). Postojale su dvije momčadi boksača: oni koji živjeli u gornjem gradu i predstavnici donjega grada.

Školski dani Staljin je polazio školu u Goriju pet godina (1888. – 1893.). Obično je bio ili najbolji ili jedan od najboljih učenika u razredu. Učitelji i učenici brzo su zapazili da taj siromašni dječak posjeduje iznimnu sposobnost pamćenja i da uči gotovo bez napora. Također su uvidjeli da posjeduje sklonost isticanju, želju da nadvisi sve svoje kolege i vršnjake, a ta je sklonost dolazila kod njega do izražaja to više što je on otkrivao da većina njegovih «drugova» potječe iz obitelji bogatijih od njegove i da ga neki, svjesni te razlike, gledaju svisoka.

Iako ga je ponekad tukla, njegova majka željela je da bude uspješan, štedjela je, radila kao švelja i pralja, a sve zato da bi voljenog sina poslala u crkvenu školu u Goriju. Unatoč toj činjenici, njegov odnos s majkom je dvojak. Ona je njega voljela te mu je usadila osjećaj samopouzdanja, vjere u vlastite sposobnosti. Samo se jednom obratila vanjskom svijetu i tada je rekla: «On je uvijek bio dobar dječak… Nikad ga nisam morala kažnjavati. Marljivo je učio, stalno čitao i prepričavao, pokušavao razumjeti svaku stvar. Pohađao je školu od svoje osme godine.» (Souvarine, 1989: 19). S druge strane, Staljinov odnos prema svojoj majci dovoljno podkrepljuje ovaj detalj .Jedan od Staljinovih biografa Anton Antonov-Ovsejenko navodi još jedan događaj koji potkrepljuje tezu da nije volio svoju majku. Kada je 1927. došao je u Tbilisi i ugledao svoju majku među svijetom koji ga je dočekao, on joj je tad dobacio: «I ti si došla stara k.?» (Antonov-Ovsejenko, 1986: 239).

«Ekaterina je posjedovala beskrajnu strpljivost i podložnost tipične orijentalne seljanke. Svoju sudbinu podnosila je postojano i hrabro, ne ljuteći se na muža. Svu nježnost, koju je posjedovala, namijenila je jedinom preživjelom djetetu. Bila je duboko pobožna, i vjera i crkva bijahu za nju jedina utjeha u svakoj patnji i nesreći. Bila je osim svega još i nepismena, i tek je u starosti naučila čitati i pisati, uradivši to samo zato da tako pokaže kako je dostojna majka svoga slavnog sina. Svi koji su je poznavali divili su se njezinom smirenom, suzdržljivom dostojanstvu, koje neki ljudi steknu nakon dugog života provedenog u brigama, ne dopuštajući da im gorčina zbog takvog života zamrlja karakter.» (Deutscher, 1967: 22).

Vjerojatno je to razlog njegovog silnog bijesa i razdražljivosti. Visarion je umro u Tbilisiju 1890. godine. Staljinu je tada bilo jedanaest godina. Iako neki izvori govore da je Staljin mrzio oca (Green, 2006: 323-324), ne može se točno reći koliki je utjecaj na Staljina imao njegov otac jer o njemu i nema previše podataka. No vrlo je vjerojatno da je upravo zbog odnosa s ocem Staljin osjećao ogorčenje prema onima koji vladaju te prema svakome tko je bio iznad njega (Green, 2006: 324) Puno više podataka ima o njegovoj majci Ekaterini.

«Strašne batine koje nije zaslužio učinile su dječaka jednako mračnim i okrutnim kakav mu je bio otac. Od očeve okrutne bezosjećajnosti branio se sumnjičavošću, nepovjerenjem, budnošću, oprezom, laganjem, pretvaranjem i izdržljivošću.» (Deutscher, 1967: 21). Kad je propao kao samostalan obrtnik, Visarion je napustio i obitelj i Gori te otišao u Tbilisi gdje se zaposlio kao radnik u tvornici cipela. Čini se da je to doživio kao veliko poniženje. Htio je postati vlastiti gazda, a postao je nadničarski rob.

U tom mračnom stanu, kao četvrto dijete, kada Ekaterina još nije imala ni dvadeset godina, 21. prosinca 1879., rodio se mali Josif. Troje djece koje je rodila prije njega, nije doživjelo njegovo rođenje, već su ubrzo nakon poroda preminuli. Staljin je djetinjstvo proveo u istoj onoj bijedi u kojoj je rođen. Njegov otac Visarion pokušao se uspeti na razinu nižeg srednjeg staleža, ali nije uspio. Kao postolar premalo je zarađivao pa je i Ekaterina morala puno raditi. Visarion se propio te je i ono malo što je zaradio trošio na votku. Postoje tvrdnje i da je bio grub i okrutan prema ženi i sinu, to je zasigurno ostavilo traga na Staljinovu karakteru.

«Kućica je imala samo kuhinju i jednu sobu, kojoj je površina iznosila tek pet kvadratnih metara. Unutra je uvijek bilo mračno, jedino svjetlo koje je ulazilo u nju, bilo je kroz jedan jedini mali prozor. Iz sobe se izlazilo na dvorište, iz kojega bi, za kišnih dana, prodirala voda i blato. Pod u kući bio je od golih opeka, a sav se namještaj sastojao od malog stola, jedne jedine stolice, divana i kreveta od dasaka na kojem je ležala slamarica.» (Deutscher, 1967: 19-20).

Staljinovo porijeklo i djetinjstvo Staljinov otac Visarion Ivanovič Džugašvili, oko 1875. godine napustio je selo Didi-Lilo, nedaleko od Tbilisija te se naselio u gruzijskom općinskom središtu Goriju. Tamo je otvorio malu postolarsku radionicu. On je bio sin gruzijskih seljaka, koji su samo deset godina prije njegovog rođenja još bili kmetovi. U Goriju se oženio djevojkom sličnog skromnog porijkla, Ekaterinom Geladze, čiji je otac bio kmet Grigorij Geladze iz sela Gambareuelija. Ona je, vjerojatno, kao kći siromašnih seljaka došla u grad da bi se zaposlila kao sluškinja u nekoj armenskoj ili ruskoj obitelji srednjeg staleža. Kada se udala, Ekaterina je imala svega petnaest godina. Unajmili su bijednu kućicu na samom rubu Gorija i plaćali za nju rubalj i pol mjesečno.