{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


'Ubijali su čovjeka pred mojim očima, a ja sam samo fotografisao'

30.7.2012. u 20:00
5
38
'Ubijali su čovjeka pred mojim očima, a ja sam samo fotografisao'
5
Kako je biti svjedok situacije u kojoj dijete umire od gladi, u kojoj jedna osoba nasmrt premlaćuje drugu, u kojoj deseci osoba traže pomoć nakon što su ranjeni, ili u kojoj ste svjedoci silovanja ili mobinga? Mnogi fotografi našli su se u ovakvim ili sličnim situacijama i, umjesto one ljudske reakcije i pomoći unesrećenim ljudima, napravili su nekoliko fotografija i napustili "mjesto zločina".

Britanski The Guardian razgovarao je sa nekoliko fotoreportera koji su doživjeli ove situacije.

Greg Marinovich: Bio sam kukavica...

Ovaj fotoreporter svjedočio je situaciji u Južnoj Africi, u kojoj je 20-ak muškaraca tuklo i noževima ubadalo mlađeg muškarca, koji je na kaju preminuo. Ubice su vidjele Marinovicha, koji je stajao nekoliko metara dalje i fotografisao ubistvo.

"Jedan od njih je rekao: 'Onaj bijelac nas snima'. Bilo me strah. Upitao sam ih ko je mladić kojeg su ubili i zašto su to uradili? Mislio sam, ako bude trebalo, pljunut ću na tijelo ubijenog, udarat ću ga nogama, nije me briga, samo da preživim...". Srećom, nisu to tražili do mene. Na kraju, dvojica iz grupe su od mene tražili da ih fotografišem pored tijela mladića iz drugog plemena. Očekivao sam da će me neko od njih zaustaviti na odlasku, ali nije bilo tako. Sjeo sam u auto i otišao daleko od tog mjesta. Bila je to moja prva 'teška' situacija. Nisam mislio da ću tako regovati. Iznevjerio sam sebe. Mislio sam da ću reagirati na drugačiji način reagovati. Bilo mi je teško jer sam ispao kukavica. Od tog trenutka, bez obzira na sve, rekao sam sebi da ću reagovati i pokušati spasiti nekoga ako mogu", kaže fotoreporter Greg Marinovich.

20-ak muškaraca tuklo i noževima ubadalo mlađeg muškarca, koji je na kaju preminuo (Foto: Greg Marinovich)
20-ak muškaraca tuklo i noževima ubadalo mlađeg muškarca, koji je na kaju preminuo (Foto: Greg Marinovich)

Donna Ferrato: Vidjela sam da će je udariti i odlučila sam napraviti fotografiju

Ova fotoreporterka se bavi pričama različitih ljudi. Neko vrijeme je pratila jedan bračni par, živjela s njima...

"Čula sam ženu kako vrišti. Bilo je oko 2:00 sata poslije ponoći. Čula sam svađu, razbijanje i udaranje. Uzela sam fotoaparat Leica M4 i otišla da vidim šta se dešava. U kupaonici sam ih zatekla u trenutku kada je njen suprug zamahnuo da je udari, uzela sam fotoaparat i snimila taj trenutak. Mislila sam da, ukoliko ne snimim ovo, niko mi neće vjerovati. Nikada ga nisam vidjela takvog. Znala sam da ponekad može biti grub, ali nisam vjerovala da bi je udario. U tom trenutku sam reagovala sam kao mnoge moje kolege fotoreporteri. Dok sam radila svoju knjigu "Nepobjeiva sam" o nasilju u porodici, radila sam je prvenstveno kao profesionalac, ne kao socijalni radnik", kaže Ferrato.

Trenutak kada muškarac udara svoju suprugu (Foto: Donna Ferato)
Trenutak kada muškarac udara svoju suprugu (Foto: Donna Ferato)

Graeme Robertson: Govorio je 'pomozite mi molim vas, a ja nisam ništa uradio'

Ova fotografija nastala je u toku nasilja između policije i demonstranata.

"Jedan policajac me oborio na tlo. Ležao sam u prašini, bio spreman da policajcu pokažem malo svog škotskog gnjeva. U tom trenutku vidio sam drugog čovjeka kako leži nedaleko od mene. Bili su nasilni prema njemu, iako nije ništa radio. Uzeo sam fotoaparat i u tom trenutku on je molio za pomoć. 'Pomozi mi, pomozi mi', govorio je. Nisam uradio ništa. Nakon nekoliko minuta su ga odveli. Došao sam kući i razmišljao o cijelom događaju u kojem nisam reagovao, u kojem ništa nisam uradio. Nakon toga, putovao sam po konfliktnim zonama širom svijeta, od Afrike do Bliskog istoka. Od stresa sam izgubio kosu. Često sam puta sebe upitao 'da li je uredu ovo čime se bavim'", kaže Robertson.

Trenutak kada policija udara demonstranta na ulicama Londona (Foto: Graeme Robertson)
Trenutak kada policija udara demonstranta na ulicama Londona (Foto: Graeme Robertson)

Ian Berry: Nisam uradio ništa iako sam mogao

"Putovao sam Kongom sa Tomom Hopkinsonom, urednikom Picture Posta i sa još nekoliko fotografa. Stajao sam ispred auta i u jednom trenutku sam vidio grupu kako trči za jednim muškarcem. Kasnije smo otkrili da je njegov jedini grijeh bio to što je iz drugog plemena. Gađali su ga kamenjem i udarali ga štapovima. Na kraju, bio je toliko izmoren da je pao na zemlju u blizini mjesta gdje sam stajao. Odlučio sam samo da fotografišem. Vidio sam Toma kako odlazi do muškarca oko kojeg se okupila rulja. Vjerovatno ga je spasio tog dana. Kad radite sa kamerom, pokušavate se dislocirati od događaja, biti samo posmatrač. Mi smo tu da bilježimo činjenice. Postoje trenuci kada su ljudski životi važniji od činjenica", kaže Berry.

Mladića su tukli jer je iz drugog plemena (Foto: Ian Berry)
Mladića su tukli jer je iz drugog plemena (Foto: Ian Berry)

Oli Scarff: Ne znam da li bih svoj život doveo u opasnost

"Bio sam raspoređen da pratim karneval Notting Hill. Otišao sam tamo i fotografisao stotine ljudi odjevenih u raznobojne kostime. Nakon toga, vidio sam policiju i nekoliko muškaraca koji bježe. Otišao sam dolje i vidio muškarca koji je zboden i koji je obilno krvario. Fotografisao sam bolničare koji mu pomažu. Pokušavao sam ga održati pri svjesti. Nakon toga, pregledavajući fotografije, vidio sam da sam snimio i trenutak kada je zboden, kao i osobu koja je držala nož. Iskreno, ne znam kako bih reagovao da sam bio u nepsorednoj blizini i da li bih doveo svoj život u opasnost. Moja uloga je da dokumentujem događaje. Na jednoj od fotografija vidio sam i drugog fotoreportera, koji je također radio isto. Mislim da ljudi imaju potrebu bilježiti ovakve stvari.

Stariji muškarac teško je povrijeđen nakon eksplozije bombe (Foto: Hampus Lundgren)
Stariji muškarac teško je povrijeđen nakon eksplozije bombe (Foto: Hampus Lundgren)

Hampus Lundgren: Postao sam fotograf, ali ne i osoba

Lundgren je slobodni fotograf, koji je radio tople ljudske priče. Međutim, radio je u blizini zgrade Vlade u Oslu, kada je eksplodirala bomba.

"Vidio sam plamen u zraku. Onda sam čuo udar od kojeg su ljudi padali na tlo i nakon kojeg su na obližnjim zgradama razbijeni prozori. Uzeo sam kameru i počeo trčati prema mjestu eksplozije. Znao sam da postoji mogućnost da eksplodira i druga bomba. Onda sam vidio muškarca koji je bio teško ranjen. Držala ga je njegova supruga, ja sam odlučio napraviti fotografiju. Nekoliko mjeseci kasnije, uspio sam doći do tog starijeg muškarca. Zbog težine povreda, amputirana mu je noga. Rekli su mi da su u tom trenutku bili veoma ljuti na mene. No, kasnije su mi kazali kako su im te fotografije pomogle da se sjete, ali i da ne zaborave", kaže Lundgren.

Grupa mladića pljačkala je obilžnju prodavnicu (Foto: Kerim Okten)
Grupa mladića pljačkala je obilžnju prodavnicu (Foto: Kerim Okten)

Kerim Okten: Želio sam im reći da prestanu, ali sam se bojao

"Bilo je to 8. augusta, treći dan nemira u Londonu. Vidio sam jednu grupu kako se približavaju jednoj prodavnici, razbijaju i iznose sve što je vrijedno, hranu, piće, novac... Odjednom me jedan od njih upitao zašto fotografišem i da li imam njegovu dozvolu za to. 'Ovo je moja prodavnica i moja ulica, zato od....! Postali su agresivni te smo odlučili da je najbolje da odemo. Naravno da sam ih želio zaustaviti, želio sam im reći da prestanu to raditi, ali sam se bojao. Čekali smo policiju da dođe. Krivo mi je zbog toga, bio sam uplašen i zbog toga sam se držao onoga što je moj zadatak, fotografisanja. Osjećao sam se bespomoćno, ali to je naš posao, ispričati priču", kaže Okten.

Glad hara Sudanom (Foto: Radhika Chalasani)
Glad hara Sudanom (Foto: Radhika Chalasani)

Radhika Chalasani: Mislim da još uvijek nisam napravila pravu stvar

Neki fotografi misle kako se u određenim situacijama ne trebaju miješati, jer im posao nalaže da budu posmatrači i bilježe ono što se događa.

"Odlučila sam da radim ono sa čime ću moći živjeti u smislu savjesti. Ali, postoje situacije sa kojima se borite. U jednom trenutku sam fotografisala ženu koja je nosila neuhranjeno dijete u javnu kuhinju. Onda su joj Sudanci rekli da je fotografišu i da se fino namjesti. Otišla sam do prevodioca i rekla mu da nema potrebe da to rade te da ona nastavi prema javnoj kuhinji. Nedaleko od kuhinje, ispod jednog drveta, sjedila je jedna porodica, svi su bili toliko neuhranjeni da nisu mogli doći po svoj obrok. Ušla sam u kuhinju i upitala da li im neko može pomoći. Sjećam se još jednog momenta kada smo otišli u napušteni izbjeglički kamp i pronašli masakrirane ljude. Tu su bila i djeca koja su preživjela. Nismo znali koliko dugo su tu, pokušala sam uzeti dijete za ruku, a onda sam shvatila da mu je ruka otrgnuta. Željeli smo ih odnijeti do auta, ali su mnogi mislili da to nije sigurno ukolko nas zaustave. Na kraju, nismo ih uspjeli izvući iz te kuće u kojoj su njihovi rođaci masakrirani", kaže Chalasani, piše The Guardian.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: