{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Šta donosi Lisabonski ugovor?

F
3.11.2009. u 18:27
0
0
Šta donosi Lisabonski ugovor?
0
Šta donosi Lisabonski ugovor?
Dovršetkom procesa ratifikacije Lisabonskog ugovora u Češkoj, Europska unija napokon dobiva nove institucije i nova pravila koji bi joj trebali omogućiti da lakše funkcionira i da ima veću političku težinu na međunarodnoj sceni.
Potpisom češkog predsjednika Vaclava Klausa dovršen je postupak u svih 27 zemalja članica što omogućava da Lisabonski ugovor stupi na snagu 1. decembra. Članak 6.2 Lisabonskog ugovora predviđa da on stupa na snagu "prvog dana sljedećeg mjeseca nakon što zadnja zemlja potpisnica deponira ratifikacijske instrumente".

Novi reformski ugovor, potpisan 13. decembra 2007. godine u Lisabonu, nije imao lagan put, teško je ispregovaran, a i tokom ratifikacije trebalo je zaobići nekoliko prepreka, što samo po sebi govori o složenosti odnosa u Europskoj uniji. Lisabonski ugovor mijenja ustroj i pravila funkcioniranja Unije koja se gotovo nisu mijenjala od njezinih početaka 1957. godine kada je brojala samo šest članica. Na tome se radilo punih osam godina, od decembra 2001. godine kada je u na samitu u Laekenu pored Bruxellesa donesena odluka o početku rada na prvom europskom ustavu.

Lisabonski ugovor nastao je na ruševinama europskog ustava, koji nije uspio zaživjeti nakon što je odbačen na referendumima u proljeće 2005. godine u Francuskoj i Nizozemskoj. O europskom ustavu počelo se razmišljati još u vrijeme kada se pregovaralo o Ugovoru iz Nice, koji je potpisan u decembru 2000. godine i koji je odmah proglašen nedovoljnim iskorakom jer nije donio nikakve promjene osim što je oslobodio put za proširenje, to jest prilagodio dotadašnja pravila činjenici da će Unija umjesto tadašnjih 15 uskoro imati najprije 25, a onda i 27 članica.

Nakon neuspješnih referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj bilo je jasno da europski ustav nikada neće stupiti na snagu iako je i nakon toga još nekoliko zemalja obavilo ratifikaciju. Gotovo dvije godine nakon referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj trajala je paraliza, što se tada nazivalo "pauza za razmišljanje". Stvari su se pokrenule s mrtve tačke početkom 2007. godine kada je predsjedništvo EU-a preuzela Njemačka i kada je kancelarka Angela Merkel čvrsto odlučila da se nešto mora napraviti s institucionalnim reformama u čemu je imala veliku podršku francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja.

Obrisi novog reformskog ugovora dogovoreni su na kraju njemačkog predsjedništva, na samitu u junu 2007., a konačan tekst je usuglašen u oktobru te godine pod portugalskim predsjedanjem. U novom ugovoru preuzet je veliki dio rješenja iz propalog ustava, s tim da je izbačena sama riječ ustav te simboli poput zastave i himne, jer su previše podsjećali na državu.

Već dogovoreni i potpisani ugovor morao se naknadno dijelom mijenjati nakon što je odbačen na prvom referendumu u Irskoj u junu 2008. godine. Irci su tražili određene ustupke u zamjenu za raspisivanje novog referenduma, na kojem je ugovor potvrđen dvotrećinskom većinom. Jedna od tih promjena odnosi se na broj povjerenika Europske komisije.

Prvotno je bilo predviđeno da se od 2014. godine smanji broj povjerenika, to jest da bude manji od broja zemalja članica, ali je na zahtjev Irske to promijenjeno i svaka zemlja članica će imati svog predstavnika u Europskoj komisiji. Te promjene, kao i ostala jamstva dana Irskoj bit će naknadno ratificirana kao protokol prvom sljedećem pristupnom ugovoru, po svemu sudeći onome s Hrvatskom.

Privremeno se, do 2014. godine, mijenja i broj zastupnika Europskog parlamenta. Sadašnji saziv parlamenta izabran u junu ove godine biran je prema Ugovoru iz Nice i broji 736 zastupnika. Lisabonski ugovor uveo je gornji i donji plafon - najmanji broj zastupnika iz jedne članice ne može biti manji od šest, a najveći ne veći od 96, a ukupan broj zastupnika iznosi 750 plus predsjednik Parlamenta. Logično bi bilo da se lisabonska pravila počnu primjenjivati počevši od 2014. nakon što istekne mandat sadašnjem sazivu. Međutim, neke zemlje koje Lisabonskim ugovorom dobivaju više zastupnika, tražile su da se ta pravila počnu primjenjivati čim taj Ugovor stupi na snagu.

Taj je zahtjev prihvaćen na samitu u decembru 2008. godine, a kako neke zemlje prema Lisabonu dobivaju više zastupnika (Španija 4, Francuska, Britanija, Švedska i Austrija po 2, Italija, Poljska, Nizozemska, Bugarska, Latvija i Slovenija po 1), a samo bi Njemačka bila kažnjena i trebala bi imati 96 umjesto 99 zastupnika, odlučeno je da se broj zastupnika privremeno do 2014. godine poveća sa 751 na 754. Međutim, tu je riječ o promjeni Lisabonskog ugovora koja se ne može primjenjivati dok ne bude ratificirana u svim zemljama članicama i to će se ponovno, kako sada izgleda, morati učiniti kroz prvi, vjerojatno hrvatski pristupni ugovor.

Šta donosi Lisabonski ugovor?

- Umjesto rotirajućeg predsjedništva koje se mijenja svakih šest mjeseci, uvodi se funkcija predsjednika Europskog vijeća kojega će kvalificiranom većinom birati šefovi država na razdoblje od dvije i pol godine. Ista osoba može najviše dva puta biti izabrana za predsjednika Europskog vijeća. Predsjednik će pripremati samite i predstavljati EU na svjetskoj sceni.

- Uvodi se funkcija Visokog predstavnika EU-a koja će biti kombinacija sadašnje institucije Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost i povjerenika za vanjske odnose Europske komisije. Osoba koja će obnašati tu funkciju bit će i potpredsjednik Europske komisije i koordinirat će europske akcije na međunarodnom planu. To je, prema propalom ustavu, trebao biti ministar vanjskih poslova EU-a, ali se na zahtjev Britanije odustalo od naziva ministar. Visoki predstavnik će predsjedati sastancima Vijeća za opće i vanjske poslove, koji čine ministri vanjskih poslova zemalja članica. Za ostala ministarska vijeća zadržava se rotacijski sistem predsjedanja.

- Ugovor također povećava broj političkih područja na kojima će Europski parlament imati pravo suodlučivanja zajedno sa zemljama članicama. Radi se o osjetljivim područjima kao što su pravosuđe, sigurnost i imigracija.

- Ugovor određuje da Europski parlament ima 751 zastupnika.

- Nacionalni parlamenti Lisabonskim ugovorom prvi put dobivaju mogućnost da kažu svoje mišljenje pri donošenju europskih zakona. Svaki nacionalni parlament dobit će prijedloge novih zakona kako bi ocijenio zadiru li prijedlozi u njegove nadležnosti (načelo supsidijarnosti). Ako trećina nacionalnih parlamenata bude imala prigovor na neki prijedlog, tada će se on vratiti Komisiji na reviziju.

- Ugovor predviđa povećanje broja područja u kojima se odluke donose kvalificiranom većinom umjesto jednoglasno, osobito na području suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima.

- Ugovor uvodi novi sistem glasanja "dvostrukom većinom" po kojemu najmanje 55 posto zemalja članica koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva mora glasovati za novi zakon da bi on prošao. Novi sistem odlučivanja stupit će na snagu 2014. uz komplicirano prijelazno razdoblje do 2017. koje je ishodila Poljska nakon čega će se odlučivati isključivo dvostrukom većinom. Od 2014. do 2017. godine na traženje bilo koje zemlje moći će se glasovati prema sadašnjem sistemu ponderiranih glasova iz Ugovora iz Nice.

- Novi ugovor uvodi i nove ciljeve kao što su zajednička energetska politika i strategija borbe protiv globalnog zagrijavanja. Glede trgovinske politike, pošteno tržišno natjecanje postaje preduvjet za dobro funkcioniranje jedinstvenog tržišta. Uvodi se i klauzula solidarnosti u slučaju terorističkih napada, po kojoj zemlja članica koja je žrtva napada ili neke druge vrste katastrofe može dobiti pomoć drugih zemalja EU ako zatraži.

- Ugovor uvodi mogućnost da bilo koja zemlja članica može napustiti Europsku uniju pod uvjetima koje mora ispregovarati sa svojim partnerima.

- Povelja o temeljnim pravima, tekst od 54 članka o pravima građana, slobodi, jednakosti, ekonomskim i socijalnim pravima, postaje obvezujući. Tokom pregovora izuzeća su izborile Velika Britanija i Poljska. Velika Britanija zbog zbog njoj spornog prava na štrajk a Poljska jer ne želi u budućnosti biti prisiljena od strane EU-a mijenjati svoje zakone o obitelji i moralu. Naknadno je izuzeće izborila i Češka, jer je predsjednik Vaclav Klaus to postavio kao uvjet za potpis na zakon o ratifikaciji.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: