{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Rupert Murdoch: Neslavni kraj kralja debilizacije

S
22.7.2011. u 21:07
1
20
Rupert Murdoch: Neslavni kraj kralja debilizacije
1
Rupert Murdoch: Neslavni kraj kralja debilizacije
Murdoch je napravio globalno (huškačko) carstvo, ali njegov san je, očigledno, bio da zavlada Engleskom. Stvorio je “infotainment”, frankesteinovsku formulu “velika slika, malo teksta, al’ da zveči” i tako odveo novinarstvo u sunovrat iz kojeg će se teško vratiti. A to što su u tome učestvovale i najjače zemlje svijeta, to manje – više.
Veliku Britaniju, a posredno i čitav svijet potresa velika medijska afera. Riječ je, naravno, o aferi Murdoch, pokrenutoj nakon što je otkriveno da mediji u vlasništvu ovog globalnog medijskog tajkuna godinama rade kriminalne radnje – kupuju informacije od policije, uhode , prisluškuju, upadaju u mobitele, brišu i preslušavaju poruke prije onih kojima su namijenjene i time stvaraju neizdrživu atmosferu pritiska.

Stvar je konačno “pukla” početkom jula, kad je advokat porodice Dowler objavio da je tabloid News of the World upao u mobitel nestale kćerke Milly i brisao poruke, što je davalo nadu da je djevojka još živa. Nakon pola godine pronađena je mrtva. Tabloid je konačno zatvoren, njegova glavna urednica Rebeka Brook, jedn od omiljenih Murdochovih pitbullova je uhapšena, a istraga je utvrdila da između policije i medija postoji neuobičajeno jaka veza. Nakon toga, počeli su curiti detalji. Murdochovi mediji su uhodili sve od premijera Gordona Browna do Kraljice Elizabete II, a policija se, konačno, posula pepelom. Šef Scotland Yarda Paul Stephenson dao je ostavku.

As iz rukava

O Murdochu se zna gotovo sve: Australac je prema “Forbesovoj” listi 117. najbogatiji čovjek na svijetu, s kapitalom od 6,3 milijarde dolara. No, njegova je moć bila daleko veća. Na Time-ovoj listi najutjecajnijih ljudi na svijetu, drži “baksuzno” 13. mjesto. Rupert Murdoch je 1969. godine u Australiji postao vlasnik tabloida koji je krenuo razotkrivati skandale. Već tokom sedamdesetih prebacuje posao iz Australije u Englesku i kupuje legendarni The Sun, koji će u narednih dvadesetak godina postati manifest i urnek žute štampe za cijeli svijet.

Jednu inačicu toga smo dobili i mi: sarajevski AS koji je vodio Džavid Husić iz čijeg je krila izašao dobar dio našeg “novinarstva”, postao je prva novina koja je objavljivala privatne tajne poznatih ljudi. S koncepcijom “velika slika, malo teksta u kojem ne mora biti ništa ozbiljno, ali važno je da zveči” AS je ubrzo postao medijska činjenica s tiražom od tada za Jugoslaviju nevjerovatnih 400. 000 primjeraka.

No, činjenica da je AS u političkom smislu bio neka vrsta oaze od tadašnjih ideološki zatvorenih medija, u kojima se, uglavnom, otvarao prostor za samo jednu nacionalističku opciju – onu koju je vodio Slobodan Milošević. No, to ga ne amnestira od liderstva u općem trendu debilizacije medija u kojem su najvažnije stvari bile “ko je s kim, kako i kada.” Murdoch je, dakle, posijao sjeme debilizacije medija, stvorio “infotainment”, ideologiju koja je preplavila svjetske novine, a eto i kod nas našla načina da se ukorijeni. Natiražnije (poslije)ratne novine u Sarajevu gazile su upravo tim pravcem, koncentrirajući moć svog Gazde koji je na kraju postao političar.

Svijet doušnika

Ta sprega medija i “politike” (čitaj policije) zaslužna je za to što mi danas nemamo novinarstvo, i što ono u svijetu jedva da postoji kao ozbiljan posao. Naši najbolji novinari, stasali u ratu i poraću, uz jedva nekoliko izuzetaka, sjede u kancelarijama banaka, državnih institucija, u političkim foteljama ili rade u pr-u ili marketingu. “Novinarstvo” koje bez obzira na posljedice mora stvoriti profit – a nema mu druge jer su vlasnici novina novi bogataši – izgubilo je trku sa profesijom.

Oni koji su barem jednom imali priliku raditi u nekoj redakciji, znaju o čemu govorim: ono što ubija volju za radom je iščekivanje šta će Gazde (ili neka njegova služavka ili čauš, namješteni da budu urednici) procijeniti da je njihov interes u tom trenutku. Mi smo mali, pa su i naši kompromisi jadni, a unutar tog začaranog incestuoznog kruga politike i medija, neukusno je svaki dan birati strane. Pritom je stvorena kasta “povjerljivih” novinara, onih kojima policijski dužnosnici preko reda (i za honorar) daju informacije. Zato je većina kolega koje sam cijenio odustala od tog posla. Ostali su samo “najvjerniji”. Uostalom , šta očekivati u svijetu uhoda, nego da glavna grana informisanja bude doušnikovanje? Kako kod nas, tako i u velikom svijetu.

Maggie’s farm

Ali, vratimo se Murdochu: bez njega se u posljednjih trideset godina, očigledno, nije moglo pobijediti u Britaniji. Uz pomoć Suna i Sunday Timesa na vlast je 1979. došla Margaret Thatcher, bajraktar(ka) liberalnog kapitalizma i (u)skraćivanja socijalnih prava. Njen partner na čelu SAD-a, i uzor, Ronald Reagan zauzeo je kurs desničarskog neoliberalizma, i taj neokolonijalni diskurs , praktično, traje do danas. “Socijalist” Tony Blair, podjsetimo, opet uz pomoć Murdochovih medija je 1997. pobijedio na izborima, opet uz Rupertovu pomoć. Nakon što je kupio Sky i Fox, limiti za kralja medijske debilizacije nisu postojali. Ti mediji postali su udarne perjanice napada na Irak. Istovremeno baratajući politikom i metodama ucjene Murdochovi mediji objavljuju sve skandaloznije sadržaje.

Naslovnica The Suna na kojoj Dody Al Fayeed ispraća princezu Dianu iz nekog restorana iz kojeg su ih opet potjerali paparazzi i lovci na vijesti podigla je možda najveću prašinu u novijoj medijskoj povijesti Engleske. Dody je Dianu držao oko struka, a Sun je objavio naslovnicu s natpisom: “Arab hand on the royal’s ass.” (Arapska ruka na kraljevskom d.p.t.. Izvještaj je glasio da je prodao 2,8 miliona primjeraka samo jutarnjeg izdanja. I uništio najmanje dva života. Nekoliko sedmica kasnije, u jurnjavi koja nikada neće biti do kraja razjašnjena, ispod pariškog mosta Pont D Alma, u trci s “novinarima” poginuli su i Arapin i Princeza, da se izrazimo jezikom Murdochovih medija.

Ne ostavljajući nikada na miru kraljevsku porodicu Murdochovi mediji su kupovali povjerljive informacije o najvažnijim ljudima britanske javne scene. Savjetnici kraljevske porodice shvatili su da se događaju čudne stvari, jer su poruke koje nisu preslušali, bile označene kao preslušane, a prinčevi William i Harry su uhođeni na privatnim partyjima. To je, prvo, rezultiralo skandalima sa odlaskom kraljevića na strip tease i fotkama na kojima nose naci – simbole.

Samoubistvo iz zasjede

U međuvremenu, stigla je i priča reportera Murdochovih novina, objavljena u New York Timesu, da je prisluškivanje i upadanje u telefone normalna praksa u njihovim redakcijama, koju urednici na svaki način omogućavaju. Dvoje najvećih “pitbullova” u toj priči bili su već spominjana Rebekah Brooks koja je 2000. godine postala urednica “News of the world”, pa 2003. otišla u The Sun. Na njezinom mjesto dolazi Andy Coulson, koji će avanzovati 2008. godine, i to na mjesto šefa Biroa za komunikacije Konzervativne stranke, a u maju 2010. , nakon pobjede na izborima konzervativaca, novi premijer James Cameron raspoređuje ga na mjesto šefa u svom uredu za odnose s javnošću! Usluga za uslugu. Novinar koji je prvi progovorio o tome, Sean Hoare, nađen je prije nekoliko dana mrtav u svojoj kući. Prsti koincidencije mogu se pronaći u još jednom samoubistvu. Isto je prije par godina prošao David Kelly stručnjak za biološko oružje koji je novinaru BBC-a povjerio da sumnja da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje. Pronađen je mrtav, kao i Hoare.

I klupko se počelo odmotavati: čak Ii s druge strane okeana gdje FBI priprema istragu protiv Murdochovih novinara koji su optuženi da su htjeli doći do brojeva žrtava stradalih u napadu na WTC, 11. septembra 2001.! No, ne treba zaboraviti još jedan detalj: iako je Murdoch svoje carstvo proširio na cijeli svijet, u Americi i Aziji je sagradio carstvo, ali čini se da je njegov najjači motiv, ružin pupoljak Građanina Canea, bio da (za)vlada Engleskom. A tamo, znamo, nominalno vlada Kruna, koja je kroz vijekove znala naći način da uzvrati. Murdoch je bio žestok prema kraljevskoj porodici, a to se kad – tad plati.

Polako, dakle, ali sigurno, dolazi vrijeme svođenja računa, pa i kad su u pitanju najmoćnije zemlje svijeta. Najveća mrlja u novijoj povijesti Britanije, a to će vam reći svaki imalo svjesniji Otočanin, je njihovo nekritičko podržavanje Bushove administracije i odlazak u Irak. Ta operacija, osim što je bila prevara, jer se nije našlo nikakvo oružje za masovno uništenje, nego su zauzete teritorije gdje ima nafte, je osim samara po obrazu, bio i težak udarac po novčaniku, odnosno budžetu, od čega se Ujedinjeno Kraljevstvo, vele ekonomski analitičari, dugo neće oporaviti. Ima neke pravde da je najveća žrtva tog otrežnjenja čovjek čiji su mediji podigli hajku koja je produbila jaz između civilizacija, Utemeljitelj debilizacije medijskih sadržaja.

Sva lica i događaji u ovoj priči su stvarni. A ako ste našli neku sličnost sa našom stvarnošću, gore po vas. I po novinarstvo.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: