Svijet
1

Kako izgleda život u posljednjim kolonijama gubavaca na svijetu

Klix.ba
Guba (lepra), nekada neizlječiva i smrtonosna bolest, danas je gotovo iskorijenjena, ali i dalje postoji u nekim azijskim zemljama, gdje oboljeli prolaze kroz tešku društvenu stigmatizaciju i šalju ih u udaljena sela kako bi ih izolovali od ostatka svijeta.

Unakaženi, ali prkosni, posljednji preživjeli stanovnici kineske kolonije gubavaca protjerani su iz društva, jer mnogi vjeruju da su prokleti.

U Luduou, jednom od gotovo dvije stotine sela gubavaca u kineskoj provinciji Yunnan, živjelo je 80-ak oboljelih. Većina je preminula u koloniji, a pritom nikada više nije vidjela svoje bližnje. Čak i kada su izliječeni, nisu se mogli vratiti svakodnevnom životu zbog stigme javnosti vezane za ovu bolest.

Petero oboljelih poslano je u selo Luduo kada im je otkrivena bolest, dok je dvoje rođeno u selu, budući da su im majke poslane u izolaciju za vrijeme trudnoće.

Guba ili lepra poznata je još i kao Hansenova bolest, a uzrokuje je bakterija Mycobacterium leprae, koja uništava kožu i periferni nervni sistem. Ustaljeni mit je da od posljedica ove bolesti otpadaju dijelovi tijela, ali bolest može dovesti do toga da udovi utrnu ili obole od sekundarnih infekcija.

Kolonije gubavaca tokom srednjeg vijeka su bile raširene po cijelom svijetu, posebno u Evropi i Indiji, jer su se ljudi bojali da je ova bolest veoma zarazna.

Stoljećima su mnoge kulture ovu bolest posmatrale kao kletvu ili kaznu bogova te su prepuštali svećenicima da se brinu o oboljelima. Tako su izvorne kolonije uglavnom bile formirane oko samostana na udaljenim mjestima, kako bi se oboljeli što je više moguće udaljili od ostatka svijeta.

Ljudi su se toliko bojali ove bolesti da su i oboljeli od drugih kožnih bolesti slani u kolonije. Ipak, istraživanja u 20. stoljeću pokazala su da je veoma teško oboljeti od gube te da je 95 posto svjetske populacije imuno na ovu bolest.

Ljekari još uvijek nisu sigurni kako se guba širi, ali smatraju da se prenosi putem zraka, kašljanjem ili kihanjem. Bolest je postala izlječiva 1941. godine, a oboljeli se lako mogu izliječiti pomoću terapije sa više lijekova, koja traje šest do 12 mjeseci. Ukoliko se rano počne terapija, bolest ne ostavlja nikakve posljedice ili ožiljke.

To je dovelo do zatvaranja većine kolonija, budući da više nije bilo potrebe za njima. Ipak, još uvijek postoji nerazumijevanje i stigmatizacija oboljelih, kao i psihološki efekti sa kojima se često teže nositi nego sa fizičkim simptomima.

Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je da je 1995. godine dva do tri miliona ljudi bilo trajno onesposobljeno zbog gube, a u posljednjih 20 godina je 15 miliona ljudi širom svijeta izliječeno od ove bolesti.