Kolumna za Intercept
67

Hemon o Trumpovoj politici: I Milošević je slično uokvirio svoju nacionalističku priču

I. Č.
Foto: I. Š./Klix.ba
Foto: I. Š./Klix.ba
Pisac Aleksandar Hemon je u kolumni za Intercept napisao da je onima koji su bili svjedoci nacionalizma na Balkanu s kraja prošlog milenijuma porast trumpizma bio zastrašujuće poznat 2015. godine kada je Donald Trump proglasio svoju predsjedničku kandidaturu.

"Brzo smo prepoznali mnoštvo nacionalističkih patologija: taktičku važnost netrpeljivosti, jer neprijatelje moramo neprestano identificirati i mrziti; nemilosrdna mizoginija kao sredstvo za kontrolu žena i njihovih tijela, jer je nacija maskulistički projekt u kojem žene služe kao maternice za nacionalnu reprodukciju; mnoštvo laži, teorija zavjere i obične gluposti, jer stvarnost kontroliraju neprijatelji (lažne vijesti, duboka država, Židovi itd.); udruživanje raznolikog političkog fronta oko vođe i glupog konceptualnog cilja (veličina! kapitalizam! sloboda!); lojalni sljedbenici koji provjereno ispunjavaju vođine hirove; i rastuća podmitljivost u kombinaciji s kriminalnom rekonfiguracijom privrede", napisao je Hemon.

No, navodi kako je najvažniji simptom otvoreno i neprekidno opredjeljenje za sukob koji bi trebao kulminirati transformativnim, katarzičnim nasiljem, što označava početak kolektivne samorealizacije.

"Dok svjedočimo naoružanim bijelim američkim demonstrantima koji protestuju izvan vladinih institucija, jasno je da Trump i Republikanska partija haos i tragediju koronavirusa koriste kako bi produbili sukob i ubrzali rađanje nove, veće Amerike. U središtu svake nacionalističke mitologije nalazi se neka vrsta preporoda, obično krvavog jer zahtijeva žrtvu, poželjno slabu i sumnjivu", istakao je Hemon.

Napominje da te simptome prepoznaju oni koji su preživjeli raspad Jugoslavije i upoznali sa pogubnim nacionalizmom.

"Bilo bi pogrešno, naravno, zanemariti razlike između povijesti, uključujući i političke uvjete, u predraspadnoj Jugoslaviji i Sjedinjenim Državama u posljednjih nekoliko godina (ili desetljeća). Ipak, insistirati na tome da ne postoje tačke uspoređivanja znači prihvatiti prijedlog u korijenu svakog nacionalizma: da je 'naša' nacija za razliku od bilo koje druge povijesno jedinstvena i neusporediva", ističe Hemon.

Potencira kako je Slobodan Milošević, srbijanski politički lider koji je preminuo 2006. godine u Haagu, dok mu se sudilo za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene devedesetih u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, slično uokvirio svoju nacionalističku pripovijest.

"Insistirao je na tome da se za Jugoslaviju žrtvovao srpski narod, ali su ga varali oni koji su kontrolirali saveznu državu. Htio je preoblikovati Jugoslaviju kako bi njegov narod s pravom dominirao i tako Srbiju ponovo učinio velikom, ili većom. Slično tome, hrvatskim nacionalistima, na čelu s Franjom Tuđmanom, nekada generalom u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, samo je etnički čista nacionalna država mogla pružiti slobodu. Milošević i Tuđman bili su na suprotnim stranama, ali njihovi su projekti bili slični. Obojica su težila uništenju jugoslavenske države. Nastavak sukoba koji bi nepovratno poništio građanske i vladine strukture bio je od presudne važnosti za njihove nacionalističke projekte", napominje Hemon.

Međutim, navodi kako je destruktivni poriv stavljen na pleća "naroda" koje je trebao iskazati svoj bijes i pokazati da trenutna država ne može odgovoriti na njihovu žeđ za pravdom i slobodom.

"Presudnu ulogu u usponu srpskog nacionalizma igrali su skupovi na kojima je masa ogorčenih Srba prosvjedovala protiv nebrojenih nepravdi. Skupovi su predstavljeni kao spontana dešavanja naroda, ali su ih orkestrirali Miloševićevi podanici. Ti izvansustavni nastupi masovnih navala bili su blud kojim su nacionalisti napadali slabe državne strukture, kao i sumnjivce u vlastitim redovima. Skupovi su također bili pogodno tlo za regrutovanje ratnika i saradnika za buduće ratove. Ono što je na skupovima neizbježno ili eksplicitno obećano, bili su osveta i kazna onima koji su pogriješili", ističe Hemon.

Navodi kako je i konfliktna suština trumpizma postala vidljiva vrlo rano.

"Trump je dosljedno nudio svoj patološki narcizam (tačno u skladu s popularnim vjerovanjem o američkoj izuzetnosti) i svoju sklonost sukobu i agresiji. Obećao je, implicitno i izričito, osvetu i kaznu onima koji su se ogriješili o bijelu Ameriku. Kao što sada već dobro znamo, reakcija bijele Amerike na maštarije o Trumpovoj osveti bila je brza i oduševljena, pa je tako Republikanska stranka prešla iz rutinski rasističke konzervativne u bez sumnje opredijeljenu za bijeli nacionalizam, sve do uključivanja potpuno bijele nadmoći", napisao je Hemon za Intercept.