{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Armija imigranata gradi Britaniju

16.10.2012. u 17:25
3
16
Armija imigranata gradi Britaniju
3
Armija imigranata gradi Britaniju
Zbog postavljenih ograničenja u traženju posla, rumunski i bugarski građevinski radnici su primorani raditi ispod cijene i izloženi eksploataciji, otkriva istraživanje BIRN-a.
Radnici se okupljaju kod prodavnice alata i građevinskog materijala Vickes, gdje čekaju poduzetnike koji će im možda ponuditi jedan od onih najamnih poslova od kojih preživljavaju u Velikoj Britaniji. U isto vrijeme paze na policiju koja povremeno dolazi da ih rastjera.

Kao najamni radnici na marginama nesigurnog građevinskog sektora u Britaniji, oni su izvor jeftine i uvijek raspoložive radne snage koja je korisna, ali često nije dobrodošla.

Njihovo prisustvo razlog je čestih pritužbi stanovnika predgrađa Seven Sisters na sjeveru Londona, gdje lokalni kafići nude obilan “zidarski doručak” za manje od pet funti.

Pošto nemaju agenciju koja bi ih zastupala, radnici se okupljaju na ulici, a jedini oglas za usluge koje nude jeste njihova odjeća – iznošene trenirke isprskane farbom i malterom.

Kad se pojavi potencijalni klijent, dogovaraju se za nadnicu i ulaze u kola. Ako naiđe policija, bježe.

U isto vrijeme, s druge strane ulice, u sunčano julsko jutro, Jarek kupuje namirnice i zastaje da porazgovara s prijateljima.

“Ilegalci” – to je riječ koju koristi da opiše tridesetak ljudi što stoje ispred prodavnice Vickes. Jarek je imigrant, kao i oni. Ali za razliku od njih, Jarek dolazi iz Poljske i ne mora se plašiti policije.

I on je zidar, ali ne čeka posao na pločniku ispred Vickesa. Umjesto toga, vozi moped na koji je montirao kutiju za alat i dijeli blještave flajere u kojima na nevještom engleskom nudi “jeftine i pouzdane građevinske usluge”.

Jarek je samo jedan od oko milion radnika koji su došli u Veliku Britaniju nakon širenja Evropske unije u Istočnu Evropu 2004. godine. Razmjere imigracionog vala koji je uslijedio, a koji su najvećim dijelom činili imigranti iz Poljske, za rezultat su imale oštre kritike upućene na račun britanskih političara koji nisu predvidjeli šta će se dogoditi.

Radnici okupljeni ispred Vickesa većinom su Rumuni i Bugari koji su relativno skoro stigli u Veliku Britaniju. Došli su ovamo poslije 2007. godine, kada su se Evropskoj uniji pridružile zemlje kojima je dodijeljen status A2 – Rumunija i Bugarska.

Unatoč Jarekovim sumnjama, prisustvo ovih ljudi u Britaniji samo po sebi nije nelegalno, kao ni njihovo okupljanje ispred Vickesa.

Jedina razlika između Jareka i novopridošlica jeste sistem ograničenja uvedenih da bi se imigrantima sa statusom A2 uskratile brojne prednosti koje su Jareku i njegovim sunarodnicima pomogle da se snađu u Velikoj Britaniji.

S punim pravom boravka ali bez prava na rad, Rumuni i Bugari ovdje imaju usko omeđenu funkciju – oni zadovoljavaju potrebe Britanije za loše plaćenim i nezaštićenim radom.

Nervozni i sumnjičavi

Više od deset posto BDP-a Britanije otpada na građevinski sektor, koji ima centralno mjesto u Vladinom programu za oživljavanje posustale ekonomije i redovno dobija državne subvencije i stimulacije.

Kritičari tvrde da su ograničenja uvedena za radnike sa statusom A2 najviše koristila građevinskom sektoru, jer je na taj način uvećana rezerva loše plaćenih radnika bez zakonske zaštite. Oni optužuju Britaniju da izlaz iz dvostruke recesije pokušava pronaći nametanjem nižih plata i lošijih uslova rada i za ostale, zasad relativno dobro situirane radnike.

Istraživanje Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) pokazalo je da su radnici sa statusom A2 u načelu spremni raditi za manje novca i pod lošijim uslovima nego ostali radnici u građevinskoj industriji. Mnogi od radnika koje smo intervjuirali govorili su pod uslovom anonimnosti, jer ne žele privlačiti pažnju vlasti.

Predstavnici sindikata i organizacija posvećenih sigurnosti na radu slažu se da su zbog svog imigracionog statusa ovi radnici potisnuti u onaj segment građevinske industrije koji je najslabije reguliran, segment u kojem se zakonske procedure često ignoriraju a povrede i drugi problemi rijetko prijavljuju.

Vlada Velike Britanije opravdava uvedena ograničenja tvrdeći da njima štiti britansku radnu snagu od još jednog imigracionog vala, sličnog onom koji je Jareka doveo u ovu zemlju.

Statistički podaci Ministarstva za rad i penzijsko osiguranje pokazuju da je oko 210.000 Rumuna i Bugara dobilo broj nacionalnog osiguranja (NI) nakon što su ove dvije zemlje prije pet godina pristupile Evropskoj uniji. Na osnovu ovog podatka može se steći predstava o tome koliko imigranata iz ovih zemalja danas radi u Velikoj Britaniji, ako se isključe oni koji rade ilegalno i oni koji su se u međuvremenu vratili kući.

Poređenja radi, Poljaci su u posljednjih pet godina dobili 640.000 NI brojeva, a u posljednjoj deceniji više od milion.

Veliki građevinski sindikati tvrde da su njihovi članovi zakonom obavezani da osiguraju bezbjedne i fer uslove rada. Ta pravila se povremeno krše i u takve slučajeve često su umiješani upravo imigranti.

To potvrđuju i neki od imigranata koje je BIRN intervjuirao, objašnjavajući da rade u sivoj zoni da bi izbjegli plaćanje poreza. To što mnogi od njih primaju platu koja je niža od minimuma, dodatno ih motivira da rade na takav način.

Ako su uhvaćeni da rade nelegalno, imigranti mogu platiti kaznu do 1.000 funti (oko 1.300 eura), pa čak i završiti u zatvoru.

Međutim, radnici koji se okupljaju ispred Vickesa nisu u opasnosti od hapšenja, jer uvijek mogu izjaviti da su ostvarenu zaradu namjeravali prijaviti.

Njihovo nervozno ponašanje u prisustvu policije više je posljedica sumnji u dobre namjere države nego stvarnog straha od sudskog gonjenja.

Pošto se na tržištu rada suočavaju s brojnim ograničenjima, primorani su tražiti poslove u zoni u kojoj nema jasne granice između zakonitog i nezakonitog, između eksploatacije i ekonomičnosti.

“Policija mi je tražila lične dokumente… Nekad kažu da mogu da ostanem, nekad da moram da idem”, kaže sredovječni nadničar iz Bugarske koji se predstavio kao Neven. “Ja ostajem”, dodaje on. “Šta mi može policija?”

Igra brojeva

Po dolasku u Veliku Britaniju, svi stranci koji traže zaposlenje dužni su se prijaviti za dobijanje NI broja.

Posjedovanje NI broja je preduslov za pronalaženje dugoročnog legalnog zaposlenja. U osnovi, to je šifra na osnovu koje država organizira poreske podatke i podatke o penzijskom i socijalnom osiguranju za svakog pojedinca.

Kada je Jarek 2004. godine stigao u Britaniju, Poljaci poput njega nisu imali teškoća u dobijanju NI broja. Međutim, pet godina kasnije, kada je ovamo stigao Neven, Rumuni i Bugari više nisu mogli tako lako dobiti NI broj.

NI broj se imigrantima iz država sa statusom A2 dodjeljuje automatski jedino ako su doputovali u Britaniju s radnom dozvolom izdatom na osnovu direktne ponude za zaposlenje.

Ali takvi imigranti čine manjinu. Većina Rumuna i Bugara odlazi u Veliku Britaniju bez radne dozvole i bez ponude za zaposlenje.

Pošto žele što prije početi zarađivati, obično se opredjeljuju za sektore građevinarstva i turizma, oblasti u kojima mogu izbjeći obavezu da pribave dozvolu za rad tako što će se registrirati kao samozaposleni.

Imigranti koji ne uspiju dokazati da su samozaposleni i ne kvalificiraju se za dobijanje NI broja, često završavaju na marginama ovih sektora, gdje rade povremene poslove koji zahtijevaju minimalnu administraciju i plaćaju se “na ruke”.

Zvaničnici iz bugarske i rumunske ambasade u Londonu izjavili su za BIRN da njihovi državljani sve teže dolaze do NI broja. Neki od njih imaju iza sebe i po pet neuspješnih zahtjeva. Mnogi od najamnih radnika koji se okupljaju ispred prodavnice Vickes u predgrađu Seven Sisters pripadaju upravo toj kategoriji.

“U Bugarskoj nema novca, nema posla”, rekao je četrdesetpetogodišnji imigrant koji se odbio predstaviti. Izjavio je da se dva puta prijavljivao za NI broj i oba puta je odbijen. Već dva mjeseca nije uspio pronaći nikakav posao i sad živi od ušteđevine.

‘Manje gradilište, veći rizik’

Predstavnici sindikata i stručnjaci za sigurnost na radu tvrde da neprijavljeni radnici imaju veće šanse da pretrpe teške povrede na poslu.

Jedan mladi Rumun, čije ime izostavljamo na zahtjev njegovog advokata, izjavio je za BIRN da je doživio strujni udar dok je radio sa pneumatskom bušilicom na jednom gradilištu u Londonu. “Ne sjećam se mnogo toga”, rekao je. “Vidio sam dim. Ruka mi je bila opečena.”

Radio je u Britaniji bez NI broja, a za posao je čuo od prijatelja. Kaže da mu nisu tražili da donese bilo kakve dokumente ili da potpiše ugovor prije nego što je počeo raditi, a plaćali su ga u gotovini, na ruke. Mada je dobio osnovna uputstva o sigurnosti na radu, nije ih sasvim razumio jer ne govori dobro engleski.

Sindikati građevinskih radnika procjenjuju da se oko 80 posto nesreća na radu nikad ne prijavi. Agencija za zdravlje i sigurnost (HSE), koja u Britaniji kontrolira sigurnost na radnom mjestu, ne raspolaže podacima o nacionalnosti povrijeđenih radnika.

Ipak, potvrđuju da se imigranti češće povređuju na radu i rjeđe to prijavljuju, mada zbog toga ne mogu biti deportirani ili kažnjeni.

Richard Boland, šef građevinskog odjeljenja HSE-a za južnu Englesku, kaže da “ograničenja u pogledu toga kada i gdje možete raditi” često navode građevinske radnike da traže posao na gradilištima na kojima se sigurnosni propisi ne poštivaju.

Inspektori HSE-a sada preusmjeravaju pažnju sa velikih kompanija na mala gradilišta, jer tamo, kako kažu, postoji veća vjerovatnoća da će se standardi zaštite ignorirati i da će se angažirati relativno neiskusni radnici imigranti.

‘Neprijavljene nezgode’

Čak i oni rumunski i bugarski radnici koji uspiju dobiti NI broj i dalje se suočavaju s preprekama na koje prethodne generacije imigranata iz Evropske unije nisu nailazile.

Većina poslova u građevinarstvu organizira se preko specijalističkih agencija za zapošljavanje. Obično su to male kompanije poznate po tome što regrutiraju radnike iz određene imigrantske zajednice.

Takve agencije rade kao podizvođači za veće kompanije, za koje osiguravaju potrebnu radnu snagu u kratkom roku i same obavljaju najveći dio administrativnih poslova.

Kako tvrde pravnici i stručnjaci za rad, radnici sa statusom A2 koje angažiraju takve agencije rjeđe se žale na uslove rada i nisku platu. Mnogi se plaše da će završiti na crnim listama u okruženju u kojem su izgledi za pronalaženje posla ionako već ograničeni.

Remus Robu, vlasnik agencije za pružanje pravne pomoći Levenes, često rješava slučajeve povezane sa nezgodama u kojima su radnici sa statusom A2 bili oštećena strana. “Nažalost, u nekim slučajevima oni koji zahtijevaju obeštećenje ostaju bez posla”, kaže on.

Rumunski vlasnik jedne male građevinske firme, koji je na razgovor pristao pod uslovom anonimnosti, potvrdio je da postoje neformalne crne liste za radnike koji se smatraju problematičnim. Ali on tvrdi da se to ne razlikuje od sistema radnih preporuka koje se daju zaposlenima u drugim sektorima.

“Da li biste vi ponovo zaposlili nekoga ko je podnio žalbu protiv vas?”, pitao je.

Isti vlasnik je izjavio za BIRN da je jednog radnika ubijedio da ne prijavi nezgodu u kojoj je slomio nogu. Rekao je da je tom radniku isplatio puni iznos plate za cijeli period liječenja i obećao mu nove poslove kada se oporavi.

“Pristao je da ne podnosi zahtjev protiv mene jer ja imam dobar odnos sa svojim radnicima”, rekao je vlasnik.

Prema podacima HSE-a, svaka nezgoda koja dovede do loma noge, po britanskim zakonima, mora biti prijavljena. Ukoliko se pokaže da je u pitanju krivica poslodavca, zaposleni može očekivati obeštećenje u iznosu od 6.000 do 36.000 funti, zavisno od težine povrede.

Male građevinske firme obično nastoje izbjeći odštetne zahtjeve, jer to može uticati na njihovu sposobnost da osiguraju nove poslove.

‘Neformalna ekonomija’

Osim što ih obeshrabruju da podnose pritužbe na uslove rada, agencije za zapošljavanje imigrante sa statusom A2 često i plaćaju manje nego ostale radnike.

Mnoge agencije naplaćuju proviziju, koju odbijaju od osnovne plate. U nekim slučajevima firma preko koje se vrši isplata – koja je često povezana sa istom agencijom – naplaćuje dodatne “administrativne” troškove za obradu isplate.

Imigranti u ovom statusu nemaju na raspolaganju nikakve mehanizme zaštite od takvih umanjivanja zarade. Samozaposleni radnici nemaju ni pravo na minimalnu platu u Britaniji, koja trenutno iznosi nešto više od šest funti na sat.

Štaviše, njihovi prihodi se automatski oporezuju na izvoru po stopi od 20 posto, mada se od samozaposlenih očekuje da plaćaju i porez na prihod. Takav aranžman je primijenjen samo u građevinskom sektoru.

Sindikat građevinskih radnika (UCATT) zahtijevao je da se takav aranžman ukine, tvrdeći da to pogoduje jednoj vrsti lažnog samozapošljavanja. Nedavno je i britanska opoziciona Laburistička stranka potvrdila da će preispitati ovo problematično rješenje.

Međutim, zvaničnik jednog od najvećih građevinskih sindikata u Velikoj Britaniji izjavio je da radnici iz ove kategorije ne zaslužuju saosjećanje, kao ni njihovi poslodavci, jer svojim načinom rada ugrožavaju “legitimnu konkurenciju”.

“Od kršenja zakona profitiraju obje strane. Zato se radnici sa statusom A2 koji su pribjegli lažnom samozapošljavanju ne mogu predstavljati kao nevine žrtve”, kaže Peter O’Connell, direktor za razvoj politika u Udruženju građevinara.

Stephen Ratcliffe, direktor Britanskog udruženja poduzetnika (UK Contractors Groups), koje zastupa interese vodećih građevinskih firmi, izjavio je da bi trebalo uvesti krivičnu odgovornost za one kompanije koje pod plaštom “neformalne ekonomije” krše odredbe zakona o porezu, zapošljavanju i sigurnosti na radu.

I O’Connell i Ratcliffe naglasili su da se članovi njihovih organizacija strogo pridržavaju zakona.

Glavno udruženje britanskih agencija za zapošljavanje (Recruitment and Employment Confederation) odbilo je dostaviti svoj komentar, unatoč ponovljenim zahtjevima BIRN-a.

Imajući u vidu sve načine na koje rad preko agencija za zapošljavanje može umanjiti konačnu zaradu, mnogi radnici sa statusom A2 donose odluku da potpuno izađu iz sistema.

Među najamnim radnicima koji se okupljaju ispred Vickes centra u predgrađu Seven Sisters ima i onih koji posjeduju NI broj, ali ga radije ne koriste.

Jedan Rumun, koji je zahtijevao da ostane anoniman, izjavio je da u Velikoj Britaniji živi već šest godina i redovno plaća državi sve poreze i doprinose.

Zvanično prijavljene prihode dopunjava radeći poslove koji se plaćaju u gotovini, na ruke. “Neko me pozove da mu okrečim kuću. Ako traže račun, ja izdam račun. Ako ne traže, ne dajem račun.”

“Dosta mi je poslova preko agencija”, dodao je. “Uzimaju nam previše novca.”

Ljudi okupljeni ispred Vickesa kažu da očekuju zaradu od oko 50 funti (60 eura) dnevno. Poređenja radi, samozaposleni Rumun zakonito angažiran preko agencije za zapošljavanje da regulira saobraćaj na gradilištu može očekivati zaradu od 80 funti (100 eura) dnevno. Drugim riječima, dobit će samo 30 funti (40 eura) više od najamnog radnika, a dužan je da od dobijenog iznosa plati porez i doprinose za NI.

Agencije za zapošljavanje tvrde da svima plaćaju isto, bez obzira na nacionalnost. Međutim, predstavnici sindikata tvrde da britanski i poljski radnici mogu očekivati zaradu od 9-10 funti na sat za poslove za koje se radnicima sa statusom A2 nudi 5-6 funti na sat.

Pošto ograničenja u pogledu zapošljavanja za njih ne važe, poljski i britanski radnici su u boljoj poziciji da pregovaraju o zaradi ili da jednostavno biraju samo bolje plaćene poslove u drugim sektorima. Rumuni i Bugari češće prihvataju ono što im se ponudi, jer imaju manju mogućnost izbora na tržištu rada.

‘Dobro za posao’

Kako tvrde kritičari prihvaćenih rješenja, sadašnja politika prema radnicima sa statusom A2 stvorila je sistem koji državu lišava poreskih prihoda, spušta cijenu rada britanskih radnika i izlaže strane radnike eksploataciji.

Laburistički poslanik Jim Sheridan zahtijeva strožiju regulaciju rada agencija za zapošljavanje u sektoru građevinarstva i uvođenje licenciranja, kao što je već učinjeno sa agencijama za sezonsku radnu snagu u poljoprivredi.

Drugi se zalažu za suzbijanje samozapošljavanja u ovom sektoru tako što će se građevinske firme primorati da direktno angažiraju radnike. Međutim, tako bi se teret plaćanja doprinosa za NI – što iznosi gotovo 14 posto zarade – prenio na poslodavce.

Dave Allen, predstavnik UCATT-a, priznaje da je malo vjerovatno da će se to dogoditi, jer bi se time ugrozili budžeti velikih firmi. “Vlada zna da bi za ekonomiju bilo loše ako bi se svi radnici direktno zapošljavali”, kaže on.

Bridget Anderson, zamjenica direktora i viši istraživač u ekspertskoj grupi Univerziteta Oxford za pitanja migracije COMPAS, kaže da najmanje što bi država morala učiniti jeste dosljedna primjena odredbi o minimalnoj zaradi na sve radnike, kako britanske tako i strane, na samozaposlene i sve ostale.

Ona tvrdi da retorika o zaštiti britanskih radnih mjesta nudi pogrešna rješenja: uvedene prepreke štete već etabliranoj radnoj snazi i pomažu poslodavcima tako što im osiguravaju radnu snagu spremniju na ustupke.

“Što se više fokusirate na kontrolu imigracije i što više pribjegavate prelaznim rješenjima, to više doprinosite stvaranju radne snage koja odgovara željama poslodavaca”, kaže ona.

Države članice Evropske unije ne mogu sprečavati državljane drugih članica da putuju u druge zemlje u potrazi za poslom. Mogu samo primjenjivati “prelazna rješenja” kakva sada važe u Velikoj Britaniji za radnike iz Rumunije i Bugarske.

Velika Britanija je samo jedna od zemalja u Evropskoj uniji koje su uvele ograničenja za radnike sa statusom A2. Slična ograničenja su na snazi u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Holandiji.

Po zakonu, postavljena ograničenja moraju se ukloniti do januara 2014. godine. Međutim, prošlogodišnjim sopćenjem Agencije za kontrolu granica Velike Britanije potvrđeno je da će slična “privremena ograničenja” važiti i za sve nove članice Evropske unije, da bi se osiguralo da “imigracija bude od koristi za Veliku Britaniju i da ne ugrozi domaće tržište rada”.

Agencija za kontrolu granica, ministar za imigraciju i Ministarstvo rada i penzijskog osiguranja Velike Britanije odbili su da budu intervjuirani za potrebe ovog članka.

Brojevi nacionalnog osiguranja

Pod brojem nacionalnog osiguranja (NI) čuvaju se podaci o plaćenom porezu i uplatama doprinosa za osiguranje za svakog pojedinca. Britanski državljani automatski dobijaju NI broj kad napune 16 godina. Poljski imigranti često mogu dobiti broj samo na osnovu originalnog identifikacijskog dokumenta i dokaza o prijavljenoj adresi u Velikoj Britaniji.

Da bi dobili ovaj broj, Rumuni i Bugari se moraju registrirati kao samozaposleni i moraju dostaviti ugovore, fakture, ponude i preporuke od svojih klijenata. Za prikupljanje potrebnih dokaza odobren im je period od tri mjeseca po ulasku u zemlju.

Mnogi se žale da je to nemoguća misija. Dokaze potrebne za dobijanje NI broja ne mogu prikupiti dok ne počnu raditi u statusu samozaposlenih – a da bi počeli raditi kao samozaposleni, moraju imati NI broj.

“Jednom mi je agencija naplatila porez od 30 umjesto 20 posto. Neka žena mi je rekla preko telefona da će naplatiti 30 posto, plus provizija za agenciju, plus provizija firme za obračun plata. Tako to ide: svi rade zajedno i svako dobija dio mog novca.” (Florin, Rumunija, stolar)

“Dobio sam NI broj kada sam četvrti put podnio zahtjev. Morao sam platiti konsultantu 200 funti da mi pomogne da sredim fakture i ugovore koje sam morao pokazati kao dokaz da sam samozaposlen.” (Costel, Rumunija)

“Veoma sam zadovoljan time kako je HSE tretirao moj slučaj. Stigli su na gradilište u roku od deset minuta. Sve kompanije odgovorne za moju nezgodu bile su sudski gonjene.” (Marcel, Rumunija)

Radnici bez broja

“Odmah kažem svojim klijentima da ne primam čekove i da ne izdajem račune. Ako im odgovara, odgovara. Mogu da zaradim do 3.000 funti mjesečno.” (“Ion”, Rumunija)

“S majkom dijelim stan koji plaćam 100 funti sedmično. Dolazim pred Vickes da tražim posao jer moram platiti zakupninu. Ako ne platim jedne sedmice, jednostavno će me izbaciti na ulicu.” (Ergean, Rumunija)

“Nemam nikakve dokumente i nikada nisam radio za neku kompaniju. Umjesto da tražim posao preko agencije koja će mi uzimati 40 funti sedmično, radije ću da stojim ispred Vickesa i nadam se da ću zaraditi 80 funti kad naiđe dobar dan.” (“Paul”, Rumunija)

“Ne znam zašto sam uopće dolazila u Englesku. Jednom sam već odbijena za NI broj i sad sam podnijela drugi zahtjev. Ako me ponovo odbiju, pokušat ću još jednom i onda ću se vratiti kući.” (Mihaela, Rumunija, čistačica)

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: