{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Šta je to kosovski identitet?

S
7.11.2009. u 15:59
0
40
Šta je to kosovski identitet?
0
Šta je to kosovski identitet?
Poslije decenija prinudne podijeljenosti, Albanci raspravljaju o tome koliko su različiti postali. O ovoj temi porčitajte u tekstu koji je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (BIRN).
Na jugu Albanije je topao ljetni dan, i grupa prijatelja sjedi u kafiću na obali mora. Erleta, kćerka kosovskog disidenta, i Tomi, rođen u Tirani, imaju dosta toga zajedničkog.

Ipak, kao što je na Balkanu već uobičajeno, ne uspijevaju se složiti kada razgovaraju o prošlosti. Tomi smatra da je nekadašnji komunistički režim u Albaniji bio neuporedivo represivniji nego što je to bio slučaj s režimom Josipa Broza Tita u Jugoslaviji. Erleta se ne slaže.

“Siromaštvo i glad su bili sveprisutni u komunističkoj Albaniji”, nastavlja Tomi, “dok su ljudi na Kosovu imali pravo da posjeduju privatnu imovinu, ispovijedaju vjeru ili emigriraju na Zapad, ako to požele.”

Međutim, Erleta tvrdi da se stepen represije ne može mjeriti samo materijalnim dobrima. “Pokušaj da uživaš u stolu prepunom hrane dok te neko bez prestanka udara u lice”, odgovara ona, tražeći pogodno poređenje da opiše represiju kojoj su bili izloženi Albanci na Kosovu. “I nemoj da nas nazivaš Kosovarima”, dodaje ona. “Mi smo također Albanci.”

Žustra rasprava dvoje prijatelja podsjeća nas na to da je proglašenje nezavisnosti Kosova, 2008. godine, poslije dugotrajne borbe Kosovara protiv srpske uprave koju su Albanci zdušno podržavali, dovelo do otvaranja pitanja o identitetu nove države i o tome da li se i koliko ona razlikuje od Albanije.

Pokušaje promoviranja osobenog kosovarskog identiteta mnogi doživljavaju kao nešto nametnuto i izvještačeno. Ali ima i onih koji pokazuju spremnost da takav identitet prihvate. U svakom slučaju, to je veoma aktuelna tema u Prištini, Tirani i Skoplju, kako među intelektualcima i političarima, tako i među običnim ljudima.

Podijeljeni granicama

Korijeni pitanja kosovskog identiteta sežu u prošlost do Prvog balkanskog rata, 1912. godine, kada su Srbija, Crna Gora, Grčka, Rumunija i Bugarska zauzele posljednje teritorije koje je Osmansko carstvo kontroliralo na Balkanu.

Londonskom mirovnom konferencijom iz 1913. godine, Makedonija je podijeljena između pobjednika i stvorena je nezavisna Albanija.
Međutim, gotovo polovina populacije etničkih Albanaca u regionu ostala je izvan nove države, pošto je Srbija anektirala Kosovo i današnju Republiku Makedoniju.
Mada su ih i dalje povezivali zajednički jezik i historijsko naslijeđe, Albanci u Albaniji i Albanci na Kosovu su bili podijeljeni državnom granicom.

Ova podjela je poslije Drugog svjetskog rata postala još čvršća. Dvije države u kojima su Albanci živjeli prihvatile su sasvim različite ideologije. Albanija je ostala vjerna tvrdokornoj staljinističkoj filozofiji, pa je granica između Jugoslavije i Albanije bila praktično hermetički zatvorena od 1948. do 1991.

Ni poslije raspada Jugoslavije, za vrijeme režima Slobodana Miloševića u Srbiji, kosovski Albanci nisu mogli lako prelaziti granicu. Zbog toga, Albanci s dvije strane granice gotovo pola stoljeća nisu bili u prilici da komuniciraju.
Izolacionistički režim Envera Hoxhe u Albaniji nastojao je da izbriše gotovo sve aspekte tradicionalne albanske kulture. Najveći dio stanovništva živio je u neimaštini, bez mogućnosti da zadovolji i najosnovnije potrebe.

Robert Elsie, bivši njemački diplomat koji već dugo prati zbivanja na Balkanu, smatra da su stanovnici Kosova uživali izvjestan prosperitet u poređenju sa Albanijom, i pored toga što je Kosovo bilo najsiromašniji region bivše Jugoslavije.

Ipak, kosovski Albanci su bili izloženi stalnoj političkoj i kulturnoj represiji iz Beograda. Jedna od posljedica represije je to što su se, kao zajednica, više povukli u sebe i ostali bliži tradicionalnoj kulturi nego što je to slučaj sa Albancima u Albaniji.

Raj je s druge strane

Za većinu kosovskih Albanaca koji su odrastali u bivšoj Jugoslaviji, Albanija je predstavljala proleterski raj koji su poznavali samo preko propagandnih slika emitiranih iz režima Envera Hoxhe.

“Albaniju smo doživljavali kao zemlju naših snova […] to je bila nezavisna država i njome nisu upravljali drugi, kao što je bio slučaj s nama i Srbima”, kaže Sefer iz Prištine.

On je najveći dio devedesetih godina proveo u egzilu, vodeći jedan albanski klub na periferiji Lyona, u Francuskoj, i izdajući časopis Put slobode.

“Sve što smo znali o Albaniji zapravo je bila propaganda koju je režim emitirao preko Radio Tirane”, sjeća se on. “Albanija je za nas bila slobodna zemlja, nezavisna od ruskih i američkih uticaja, zemlja u kojoj su slobodni ljudi mogli razviti svoju zastavu.”
“Kada su prvi put otputovali u Albaniju, početkom devedesetih godina, moji prijatelji s Kosova su ljubili zemlju”, dodaje on.

Seferov časopis je hvalio Hoxhu kao “velikog patriotu”. On kaže da su mu se oči otvorile tek u drugoj polovini devedesetih, kada je u Albaniju dospio kao izbjeglica.
“Pravu Albaniju smo upoznali u vrijeme egzodusa 1999. godine, kada je nas više od 600.000 pronašlo utočište [u Albaniji] i kada smo vlastitim očima vidjeli bijedu u našoj zemlji iz snova”, sjeća se on.

“Kada smo se malo bolje upoznali, shvatili smo da ništa ne znamo jedni o drugima.”
Ali nisu samo kosovski Albanci živjeli u zabludi o svojim etničkim sunarodnicima. Albanci u Albaniji su gajili slične iluzije o svojim rođacima s druge strane granice.

“Smatrali smo ih sretnicima [kosovske Albance] jer su ekonomski bili daleko napredniji od nas”, sjeća se Julian. Njegova porodica vodi porijeklo iz Mitrovice, na sjeveru Kosova, ali on je rođen i odgajan u jednom selu u blizini mjesta Fier, u centralnoj Albaniji.

Julianova porodica se preselila u Albaniju poslije Drugog svjetskog rata, bježeći od srpske represije. Tamo su zaključili da ih albanski komunistički režim tretira još gore nego što su to činili Srbi.

“Nismo mogli da izađemo iz sela, a kamoli da putujemo u evropske metropole, kao što su to činili ljudi iz bivše Jugoslavije”, sjeća se Julian. “Također, ljudi [na Kosovu] su imali vjerske slobode, dok je moja majka morala krišom praviti kolače za Eid. Ako bi nas otkrili, morali smo trpjeti posljedice.”

Jednom prilikom je Julianova porodica internirana u logor u močvarnoj oblasti Derrmenas. Jedan od njegovih stričeva je pogubljen kao politički disident. Porodica nije imala pristupa visokom obrazovanju i živjeli su u siromaštvu i strahu sve do propasti komunističkog režima, 1991. godine.

Julian se sjeća koliko je čeznuo za trenutkom kada će po prvi put posjetiti Kosovo jer je vjerovao da će to biti kao odlazak na Zapad. “Ali onda je uslijedilo razočarenje”, dodaje on.

Šokirao ga je teror koji su trpjeli mnogi kosovski Albanci za vrijeme Miloševićevog režima. “Shvatio sam u kakvoj policijskoj državi žive – uvijek u strahu za goli život”, objasnio je. “Osim toga, izgledali su drugačije, kao da su neki drugi narod.”

Fatos Lubonja, albanski pisac i bivši politički disident koji je veći dio mladosti proveo u Hoxhinim gulazima, kaže da su različite historije kosovskih Albanca i albanskih Albanaca poslije 1912. godine doprinijele formiranju njihovih različitih identiteta.
“Kosovski Albanci su se u jednom periodu više osjećali kao Jugoslaveni nego kao Albanci”, kaže Lubonja. “Za nacionalno buđenje je i tamo [na Kosovu] bilo potrebno neko vrijeme.”

Jedan ili dva identiteta?

Danas je putovanje od Tirane do Prištine novim autoputem sa četiri trake prijatno iskustvo. Prije samo desetak godina, takvo putovanje je bilo nezamislivo.
Još manje je bilo zamislivo da će Kosovo jednom postati nezavisna država, priznata u 63 zemlje, uključujući SAD i 22 od 27 članica Evropske unije.

Nexhmedin Spahiu, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Prištini i autor knjige 'Stvaranje nacije Kosovara', smatra da su kosovski Albanci i albanski Albanci razvili različite identitete.

“U smislu etničke pripadnosti, mi imamo isti identitet jer govorimo istim jezikom i imamo zajedničke tradicije”, kaže on. “Ali naše historije se razlikuju, i to je proizvelo dva osobena identiteta koji u političkom smislu stoje svaki za sebe.”

Spahiu kaže da je Kosovo neobično u tom smislu što se nacionalni identitet stvara tek nakon što je zemlja proglasila nezavisnost – a ne obrnuto. “Napravili smo državu prije nego što smo se oblikovali kao nacija”, kaže on.

S vlastitom zastavom, državnom himnom i drugim simbolima, “napredujemo ka stvaranju nacije Kosovara, koju će činiti ne samo Albanci nego i ostale etničke manjine”, predviđa on.

I drugi komentatori priznaju postojanje značajnih društvenih razlika između kosovskih Albanaca i Albanaca u Albaniji.

“Kada smo u vrijeme zračne kampanje NATO-a prvi put stupili u kontakt s kosovskim Albancima, brzo sam shvatio da smo slični – ali kako je vrijeme prolazilo, primjećivao sam sve više razlika”, kaže Mustafa Nano, politički komentator iz Tirane.

“Da ste me pitali 1999. godine, rekao bih da imamo zajednički identitet, ali danas je moj odgovor da se naši identiteti razlikuju”, dodaje on. “To se očituje u našem odnosu prema naciji, prema religiji, prema porodici i državi, kao i u našoj radnoj etici”, dodaje Nano.

Jedna od očiglednih razlika između ljudi je njihov govor. Dijalekt kojim govore Gegi na Kosovu razlikuje se od standardnog jezika koji se uči u školama i koristi u Albaniji.
Enver Hoxha, koji je poticao s juga, nametnuo je jezik kojim govore Toski s juga kao standard u čitavoj zemlji. Zbog toga, korištenje dijalekta kojim govore Gegi često izaziva otpor.

U Tirani se kosovski Albanci često doživljavaju kao ljudi koji se drže vrijednosti seoskog života i prevaziđene kulture plemenskih klanova, koju je komunistički režim snažno suzbijao u decenijama diktature.

I kosovski Albanci imaju primjedbi na račun Albanaca iz Albanije, za koje smatraju da su manje rodoljubivi nego oni, i da su ravnodušni prema albanskoj stvari.
U isto vrijeme, mnogi obični Albanci vjeruju da su to samo površinske razlike i da najvećim dijelom počivaju na predrasudama.

Kada je 1999. godine pobjegao s Kosova zbog oružanog sukoba, zajedno sa ženom, majkom i tri kćerke, Murat Rrahmani, iz Mitrovice, naselio se u oblasti Vlora, na jugu Albanije.

“Bio sam zabrinut”, sjeća se Murat. Znao je samo to da je ovaj region bio u centru nereda koji su se odigrali pet godina ranije, poslije propasti piramidalne finansijske sheme.

Međutim, bio je iznenađen gostoljubivošću siromašne porodice iz radničke klase koja ga je primila zajedno s njegovom porodicom.
“Zbog razlike u dijalektu, u početku smo imali problema sa sporazumijevanjem”, kaže Murat. “Ali brzo smo se prilagodili, i poslije nekog vremena smo se osjećali kao kod kuće.” Sada su se vratili na Kosovo, ali svake godine posjećuju Vloru.

Mehmet Shushollari, građevinski radnik koji je primio Muratovu porodicu, kaže da njihove porodice u početku nisu mnogo znale jedna o drugoj, ali su na kraju otkrili da su veoma slični.
“Ovdje, u Vlori, veoma malo smo znali o Kosovu”, kaže Mehmet. “Ali živjeli smo nekoliko mjeseci sa Muratovom porodicom, i mada nisu voljeli morsku hranu, shvatili smo da smo veoma slični, čak i kada su u pitanju kulinarski termini koje koristimo”, dodao je.

I među intelektualcima ima onih koji ne misle da postoji poseban kosovarski identitet. “Termin ‘kosovarski identitet’ je vještački. Teško je definirati šta je to uopće – čak i onima koji vjeruju da to postoji”, kaže prištinski sociolog Shkelzen Maliqi. “Mada u pogledu na svijet postoje izvjesne razlike između kosovskih Albanaca i Albanaca s druge strane granice, te razlike nisu dovoljne da bismo govorili o posebnom identitetu.”
“Kosovarski identitet ne može biti dovoljno stabilan i snažan, i ne može imati jasno značenje”, dodaje on.

Kosovski akademik Rexhep Qosja slaže se s takvim mišljenjem. “Oni koji govore o različitim identitetima za kosovske Albance i Albance iz Albanije, ne trebaju zaboraviti da svako ljudsko biće ima vlastiti ‘identitet’”, kaže on.

“Ista logika bi se mogla primijeniti na sva područja koja Albanci naseljavaju i u kojima ljudi imaju svoje mikroidentitete”, objašnjava on. “Ali kada to proširimo na sve Albance, onda ćemo zaključiti da oni imaju jedan zajednički identitet, koji je sastavljen od takvih mikroidentiteta.”

Qosja smatra da nisu sami Albanci stvorili razlike između sebe, već su im to nametnuli susjedi. On ukazuje na različite termine koji postoje u srpskom jeziku za Albanca na Kosovu i Albanca u Albaniji – “Šiptar” i “Albanac”.
Qosja kaže da će međunarodna zajednica možda pokušati podstaknuti razvoj zasebnog kosovarskog identiteta iz političkih razloga, “vjerujući da će to umiriti Srbe”.

Ali on smatra da su Albanci sa obje strane granice “jedan narod, i da svako pretvaranje da se ovdje gradi neka nova nacija ili identitet nije samo apsurdno, nego i antihistorijsko”.
“Dvije Koreje su dvije države, kao što je bilo i sa dvije Njemačke, ali, ako zanemarimo različite političke sisteme, niko nikada nije vjerovao da su u pitanju dva zasebna naroda”, zaključuje on.

Ujedinjeni u EU

Za neke Albance na Kosovu, posjedovanje novog identiteta nije nešto što podrazumijeva radikalnu promjenu doživljaja sebe, već nešto što će im omogućiti da obogate svoj već postojeći, albanski identitet.

“Gradi se nova država s novom zastavom i granicama, čini se napor da se izgradi novi identitet za kosovske Albance, koji više nije onaj identitet koji su nekada imali”, izjavio je Bujar, novinar iz Prištine.

Albanci u Albaniji i Albanci na Kosovu nisu jedini koji prate ovu debatu o identitetu.
U Makedoniji, četvrtinu stanovništva također čine etnički Albanci. Mnogi od njih se sada osjećaju isključenim iz obje albanske “nacije”, naročito otkako se insistira na zasebnom identitetu Kosova.

“Kakav identitet ja imam?”, pita se Arben, radnik u farmaceutskoj kompaniji u Tetovu, u zapadnoj Makedoniji. “Jesam li ja Albanac, Makedonac, musliman, ili sam Kosovar, kako nas zovu mnogi u Albaniji?”

Julian se slaže. Za mnoge obične ljude poput njega, insistiranje na novom kosovskom identitetu je nešto što dijeli ljude. “Prije NATO intervencije, svi su tvrdili da su Albanci”, kaže on. “Pošto sada više ne moraju da se bore sa Srbima, počeli su se svađati između sebe.”

Mnogi albanski političari smatraju da se do odgovora na Arbenovo pitanje o pripadnosti, bar jednim dijelom, mora doći kroz priključivanje Evropskoj uniji.
Tek tada će Albanci iz čitavog regiona biti istinski ujedinjeni, zato što će nacionalne granice tada imati mali, ili nikakav značaj.

Govoreći u Prištini prošlog oktobra, albanski premijer Sali Berisha je rekao da je odvojenost Kosova od Albanije ostavila ožiljke, ali su Albanci uprkos tome ostali u suštini jedan narod koji teži zajedničkoj budućnosti u EU-u.

“Narod je jedan i jedinstven, i ne postoje dva albanska naroda, kao što ne postoje dva hrvatska ili srpska naroda”, rekao je, dodajući: “Nema svjetlije budućnosti koju bi mi Albanci mogli da poželimo nego što je integracija u EU.”

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: