List navodi da je svakom ko upiše pojedine privatne fakultete, ako ima malo volje da se domogne najviše akademske titule i dvije do tri hiljade eura da je plati, uspjeh zagarantovan.
Broj studenata doktorskih studija za samo pet godina sa hiljadu se povećao na 5.500, a broj odbranjenih doktorata sa 206 na 561.
U Beogradu je 2007. godine 405 studenata upisano na doktorske studije, da bi pet godina kasnije, podaci Republičkog zavoda za statistiku pokazali sedam puta veće interesovanje za doktorat i ukupno 2.967 budućih doktoranata.
U Vojvodini taj broj se povećao sa 456 na 1.142, a u Šumadiji sa 63 došla do broja od 757 studenata doktorskih studija.
S druge strane Univerzitet u Beogradu je za 205 godina postojanja iznjedrio 8.500 doktora nauka.
List piše da bi sve bilo u redu da svi radovi nastaju poštujući procedure i akademska pravila.
Još gore je što se, i kada je otkriveno da su pojedini profesori bili mentori bez potrebnih uslova i da su imali čitavu armiju doktoranata, nije dogodilo ništa dramatično.
Profesor Saobraćajnog fakulteta Univerziteta u Beogradu Dušan Teodorović ističe da i među mentorima postoji veliki broj onih koji, prema naučnim kriterijumima, ne zaslužuju ta zvanja, a onda oni, bez ozbiljnih naučnih radova, "proizvode" nove nekvalitetne doktore.
"Doktorat je ozbiljan posao, kome čovek mora da se posveti tri do pet godina i da ne radi ništa drugo. A, kod nas i političari ekspresno postaju doktori nauka", rekao je Teodorović.
On je napomenuo da ovakvih problema ima i na državnim univerzitetima, ali da ih je na privatnim neuporedivo više.