Džemal kaže da se ovim zanatom bavi otkako je prohodao, "svom dedi Aliji i babi Mustafi bi se uhvatio za skute i sa njima otiđi u radnju".
Kaže da se nekad moglo baš dobro živjeti od ovog zanata, danas jedva
"Nekad, u lijepom vaktu, ono što bih uradio za šest mjeseci, prodao bih za dan, a danas, što uradim za dan prodam za šest mjeseci", naglašava Džemal.
Ali on je optimist, i kaže da se valja boriti, da zanati trebaju opstati i pored savremene tehnologije, jer „nije isto kada živa ruka napravi, a ne mašina, ono što ruka napravi, to traje i kvalitetno je, a ono što mašina napravi ne traje jer nema kvalitete“.
"Dok pletem, naprimjer, salandžak, a to je ljuljačka, pod prstima osjetim kako uže promiče, osjetim život užeta, osjetim kakvi su čvorovi, jesu li dovoljno gipki i čvrsti, a priznat ćete, to mašina ne može osjetiti", pojašnjava on.
Kod nas, kaže, zanati se ne cijene, ali zato stranci koji dolaze jako cijene zanat, ručne radove.
Ovom zanatu je podučio i svoga sina Kenana, koji je baš sve naučio, a on penzionerske dane provodi u radnji te 'nadgleda' sina.
Dodaje da je teško nabaviti potreban materijal, te valja za to proći tri granice, a obično materijal nabavljaju u Novom Sadu, u Srbiji. Izrađuju užad za brodove, ljuljačke za djecu, ljuljačke za odmor, mreže za vazne, štrikove, gotovo sve što se od užeta može napraviti.
Opstaju nekako, a zahvaljujući načelniku Općine Stari Grad Ibrahimu Hadžibajriću malo im je lakše. Mišljenja je da bi moglo i bolje, da država da poticaj starim zanatlijama, naglašava ono „starim zanatlijama“, jer, „nisu zanatlije oni koji odu u Tursku, Italiju, ili druge zemlje, kupuju robu i prodaju je ovdje, ko biva oni sami izrađuju“.
Džemal smatra da bi se svi stari zanati trebali izučavati u školama, jer, možda neko od učenika i zavoli zanat, pa će i sami probati, a i tako će se zanati očuvati.
"Nekada je Baščaršija bila puna zanatlija. Pa hodati je bilo ljepota, ono šetaš čaršijom a čuješ blagi zvuk udaranja čekića kazandžijskog ovdje, pjesma brice ondje, to je bila prava muzika", prisjeća se Džemal, a danas, popije kahvu sa esnafima, kojih je malo, izjadaju se jedan drugom i tako život prolazi.
"Porodična tradicija užara će biti nastavljena", kaže sin Kenan, iako je teško, ali ima još dva brata, pa jedan će od njihovih sinova, pete generacije, da nastave.
"Ja sam još kao dijete zavolio ovaj zanat. Malo sam učio od rahmetli dede Mustafe, a potom i od svog oca. Danas poznajem gotovo sve, materijal, kvalitet, način obrade i izrade", priča s ponosom Kenan, sin Džemalov.
