{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Piše: Haris Pašović
/
Traume sa sarajevskog CUM-a

S
6.1.2010. u 08:00
0
0
Traume sa sarajevskog CUM-a
0
Traume sa sarajevskog CUM-a
Mnogi od nas su doživjeli šokantne situacije i čuli priče rođaka i prijatelja o strašnim iskustvima sa sarajevskom Hitnom pomoći i na koševskom CUM-u. To su priče za neku antologiju strave i užasa. Prije godinu dana, moja porodica je prošla kroz takvo iskustvo.
Član moje obitelji je bio životno ugrožen. Nekoliko nas iz moje obitelji i naših prijatelja, zvali smo Hitnu pomoć. U periodu od nekih dvadeset minuta kola Hitne pomoći nisu bila došla. Naknadno smo rekonstruisali da je bilo najmanje 6 poziva. Prilikom jednog od tih poziva, kada sam, uzbuđen, protestovao kod dežurne dispečerke zašto kola ne dolaze, ona se derala na mene da ona nema dovoljno vozila jer je nedjelja.

Nije me ni pitala šta se događa, nije ni pokušala dati bilo kakva uputstva. Moji prijatelji i ja smo ugroženog člana moje obitelji, u najbržoj mogućoj vožnji sa uključena četiri žmigavca, vozili na Centar urgentne medicine bolnice Koševo, na CUM. Kada smo tamo došli, niko nam nije prišao, sami smo tražili kolica, sami smo prebacili pacijenta na kolica, sami smo uvezli kolica sa pacijentom na prijemno odjeljenje i po boksovima tražili nekog od medicinskog osoblja.

Na CUM-u, u tom trenutku nije bilo gužve, bilo je mirno. Član moje obitelji je preminuo. Previše bi bilo bolno za mene i preteško za čitaoce da govorim o tome kako su se ponašali doktori na CUM-u. Sve skupa je bilo ispod elementarnog civilizacijskog nivoa. Nije bilo ni odgovarajuće medicinske kompetencije ni osnovne ljudskosti. Dežurni doktor je bio brutalni prostak. Samo dvoje ljudi, jedan medicinski tehničar i jedna medicinska sestra, ponašali su se u granicama profesionalnog i ljudskog. Ne mogu reći da bi član moje obitelji preživio da je ekipa Hitne pomoći reagirala na vrijeme. Ne znam da li bi član moje obitelji preživio da je prijem na CUM-u bio profesionalan.

Mjesec dana nakon tog dana, žalio sam se i upravi Hitne pomoći i upravi Kliničkog centra bolnice Koševo. Rekao sam da se žalim jer ne želim da se to strašno iskustvo ikome ponovi. Reakcije obojice direktora urgentnih centara bile su jadne. Ponašali su se odbranaški, neozbiljno, sa puno isprazne samovažnosti. Direktor Hitne mi je rekao da ću se smiriti kako vrijeme bude prolazilo. Tražio sam da me obavijesti o proceduri žalbe, a ne da mi priča isprazne priče. Potom sam se Hitnoj pomoći žalio pismeno. Nakon šest mjeseci nije bilo nikakvog odgovora.

Kada sam zvao direktora Hitne i tražio odgovor, on je ponovo pokušao da relativizira moju žalbu. Insistirao sam, i konačno sam dobio službeni odgovor neke komisije koja se sastala sedam mjeseci nakon događaja. U komisiji su bila i dva doktora primarijusa. Navodna istraga je utvrdila, naravno, da je sve bilo u redu, da nisu imali dovoljno kola, da se dežurna dispečerka derala na mene jer je “temperamentna po pririodi.” Mnogi navedeni “podaci” u izvještaju su bili pogrešni, uključujući i adresu gdje su kola Hitne pomoći trebalo da dođu. Bio je to jedan površan, traljav, ponižavajući “izvještaj” najvažnije javne službe u gradu.

Mnogi su imali i veoma pozitivna iskustva sa Hitnom i CUM-om. U dvije druge situacije u prošlosti, ekipa Hitne pomoći je reagovala profesionalno i ljudski u slučaju članova moje obitelji. Ali rad hitne medicinske službe se ne mjeri prema broju dobrih intervencija, nego prema broju i vrsti neuspješnih. I prema reakciji na te neuspjehe. Hitna i CUM su mjera društvene brige o životu svakog građanina ovog grada, ove zemlje. Ne smije se dogoditi niti jedan neprofesionalan i neljudski slučaj.

U Sarajevu je CUM najčešće sinonim za pakao. Koševski CUM karakterizira nizak stepen profesionalnosti, prostakluk, izostanak elementarnog ljudskog odnosa prema smrti. O smrti najdražih obitelji se saopštava po hodnicima, bez imalo brige za to što su u takvim situacijama članovi obitelji zdravstveno ugroženi zbog stanja šoka. Odjeća preminulog porodici se daje u crnoj plastičnoj kesi za smeće. U ruke im se gurne formular da ga ispunjavaju, a da nema ni običnog stola za koji mogu sjesti. CUM je stekao takvu “reputaciju” da se u Sarajeve govori: “Na CUM je najbolje doći sa pištoljem. Tada sve funkcionira najbolje.”

U trenucima kada se radi o životu i smrti, građani ove zemlje su zaslužili najviše profesionalne standarde, najveću kompetenciju i najviši etički nivo. Doktori, medicinsko osoblje, dispečeri i vozači u urgentnim centrima moraju biti elitna jedinica specijalaca, a ne kažnjenički vod. Stručnost i ljudskost u urgentim centrima moraju prije svih zahtijevati oni doktori, medicinske sestre i tehničari koji svoj posao rade izvanredno. A takvih u sarajevskom zdravstvu ima.

Poznajem fantastične doktore koji su spasli živote i zdravlje brojnih pacijenata. Mnogi od njih su istinski heroji rata kada su činili nemoguće. Također, na ovu temu moraju se fokusirati novinari, i obraditi je hrabro i kompetentno. Doktori i novinari mogu da odluče da na urgentnoj medicini povuku crtu ispod koje ovo društvo ne smije ići. I da se za tu granicu izbore. Navodni “argumenti” o malim platama, lošem mentalitetu i nedostatku sredstava, nisu nikakvi argumenti. Na urgentnoj medicini se vidi da li smo ozbiljno društvo ili smo divljaci – bez obzira na relativno male plate, provincijalni mentalitet i naše siromaštvo.

Poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo moraju zakonski propisati najviše standarde u urgentnoj medicini u kantonu. Moraju formirati nezavisnu komisiju za kontrolu kvaliteta rada urgentnih centara, obavezati urgentne centre na procedure i uvođenje video-nadzora. Kad jednom budemo umirali, za mnoge od nas, posljednji ljudi s kojim ćemo imati kontakt biće ljudi iz urgentnih medicinskih centara. Nakon što umremo, prvi ljudi koji će imati kontakt sa našim članovima obitelji biće ti isti ljudi. To su najosjetljivi trenuci u našim životima.

Hoćemo li ih prepustiti slučajnom raspoloženju kojekakvih tipova? A pritome cijelog života plaćati za taj ključni momenat njihove nestručnosti i brutalnosti. Dok smo zdravi, moramo se pobrinuti da čestito umremo.

http://harispasovic.blogger.ba/

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: