{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Što zna Bog, neka zna i svijet

S
20.12.2010. u 16:33
1
20
Što zna Bog, neka zna i svijet
1
Što zna Bog, neka zna i svijet
Pamtim samo lijepe stvari. U svrhu očuvanja mentalnog zdravlja. One manje ili više ružne, potiskujem u zaborav. Ustvari, samo tako mislim, jer ljudski mozak pohranjuje baš svaku informaciju i čuva je do kraja života. Onda je kvaka valjda u tome u koju ćemo ladicu što smjestiti. Sve što nije bilo lijepo, trebalo bi odložiti u one pretince koje otvaramo rijetko, ili nikada.
Recimo, rata se nerado sjećam. Ali, imao je i taj period za nas dozu romantike. Imali smo iluzije, snove. Poslije su se snovi raspršili, iluzije slomile. No, to je već neka druga priča.

Kad je započelo, većina mojih prijateljica, kolegica, žene iz familije, pokupile su svoju djecu pa se uputile tamo gdje su djeca bila bezbijedna. I na mene je vršen pritisak, kao, pa majka si, ništa ti nije važnije od djece. To je istina, ništa se s njima ne može usporediti. Pa, ipak sam odbila. Ni kao čovjek, ni kao ljekar, nisam mogla ostaviti svoj narod. Tada. Sada na sve gledam drugim očima, sa ovim iskustvom bih otišla, ali ne žalim, ništa gluplje ni besmislenije od kajanja.

Helem, nastavila sam raditi svoj posao. Uz to, bila sam predsjednik kolegija Dječije ambasade Travnik. Bilo nas je sedam u predsjedništvu, sudije, profesori, ljekari, nastavnici, pravnici. U tim smo teškim danima imali brojne aktivnosti. Nekim napola raspalim kombijem obilazili smo susjedna sela i skupljali mlijeko, stotine litara, koje smo onda, obučeni u biljele mantile, s maskama na licu, dijelili ljudima na određenim punktovima.

Ja bih građanstvo o mjestu i vremenu podjela obavještavala putem Radio Travnika odakle sam se oglašavala svako veče petnaest do sedam. Skupljali smo novu i rabljenu odjeću i obuću. Od novčanih donacija smo kupovali higijenske potepštine, lijekove. Poslije smo dobivali donacije iz inozemstva, od sapuna i deterdžnata, preko odjeće, sanitetskog materija, lijekova...

Prospekti lijekova su bili uglavnom na njemačkom i engleskom, ja znam samo malo ruskog, pa su ih prema indikacijama sortirali dr Saša Živanović (one na njemačkom) i Samir Nizamić (one na engleskom). Poslagali smo ih u ladice u mojoj ordinacije s natpisima za svaku grupu.

Jedan dan, mene zaboljelo nešto u bubrežnoj loži, iz one grupe gdje je pisalo – analgetici, uzmem jednu kapsulu i popijem, kutijicu stavim u torbu, rekoh da ponesem kući za ne daj Bože. Nakon kojih pola sata počela sam se čudno osjećati. Kao da ja nisam ja. Sva nekako dezorjentirana, ko u snu, ma ružan neki osjećaj. Zamolim muža da me odvede kući. Legnem na krevet, oko mene kruže stvari, plafon mi nakošen, glava ko napuhan balon, ma nema koji mi vrag nije, a ne mogu ni riječ progovoriti.

Ko da su mi vilice uzete, a misli sasvim zablokirale. Zaspati ne mogu, oči ko fildžani. Strašno. Ležala tako satima, čisto vegetirala. Tek uvečer mi se počelo bistriti u glavi da bih u neko doba noći bila sasvim bistra. Onda počnem razmišljati o uzroku takvog stanja, ma baš se prepala. Pade mi na pamet ona kapsula koju sam popila. Srećom, kutijica je bila u torbici. Uzmem prospekt i nađem, pazite sad, svaka kapsula sadrži 10 mg opijuma. Nikad prije toga nisam mogla razumjeti šta to ima u drogi, a nakon vlastitog iskustva, još manje razumijem. Ružnije iskustvo ja nisam imala.

Poslije sam kutiju s ostatkom lijeka dala mom pacijentu – starom, nepopravljivom džankiju Č. za koga ne znam ni je li sad živ, uglavnom, sve je plak'o od sreće kad je sutradan došao, do zemlje se klanjao i zahvaljivao, molio za još. I, Boga mi, sve kutije tog lijeka, do zadnje, završile su kod njega. Možda je i grijeh, ali tako je bilo, što zna Bog, neka zna i svijet.

Jedan dan dođe meni prijatelj Niho. Pita me imam li bademove masti, porodila se žena njegovog komšije i prijatelja, a nigdje je ni za lijeka nema. Kažem da nema bademove, ali ima zamjena, nešto još bolje, Oxyplastin se zove, i za njegu, i za ojede i svašta. Pa mu dala tubu, povelike neke tube bile. Crvene boje, sa bijelim slovima, dobro se sjećam. Poslije nekoliko dana dođe Niho i kaže: "Ma šta mi, bona, ono dade, moj jaran hoće da me bije, sve se moram od njeg' kriti". Pitam što, kaže namazali oni bebicu, onako dobro, nisu štedili, a poslije, ničim kremu nisu mogli oprati, morali je špahtlom strugati. Ma sve mi suze od smijeha tekle.

Poslije je s Nihom došao taj njegov prijatelj. Mada sam imala dug životni staž u Travniku, tada sam ga vidjela prvi put. Tih, samozatajan, nekako nesiguran momak. To je bio moj dojam. Ne bi vjerovati ako bih kazala da je to bio gospodin koji je poslije bio visoko pozicionirani političar glavom i bradom. Kad sam ga poslije viđala na televiziji onako samouvjerenog, vrlo često nasmijanog, ni ja nisam mogla vjerovati. Rekoh, možda sam sanjala.

Od osnivanja Sedmog korpusa mene mobilisali (mislim da sam jedina doktorica iz Travnika koja je bila pripadnik Armije BiH), izašla sam iz rata s formacijskim činom - nadkapetan. Časna riječ, znam da niko nebi rek'o... Radila ja pretrage za UNPROFOR. Svaki dan mi dolazilo troje iz baze u Vitezu, oficir, vojnik i prevodilac i donosili materijale za analizu. Ja vazda bila ljubazna, korektna, kad, jedan dan, oni nose veliku crnu plastičnu vreću za smeće. Oficir razvuko usta od uha do uha, kaže, a prevodilac prevodi: "Dar za vas, za vašu stručnost, ljubaznost i profesionalnost."

Jedva čekam da odu, da vidim dar. Kad unutra, sve neki olinjali džemperi, ne samo olinjali, nego poderani i prljavi i smrdljivi. Meni puko film. Napišem pismo o tome kako oni imaju sasvim pogrešnu sliku o nama Bosancima, zar im ličimo na prosjake i beskućnike, nek ih bude stid i sram, nek' to materi svojoj nose.

Samir mi prevede i ja njima lijepo, čim su sutradan ušli, dadnem pismo. Još im pokažem pisma sa žigom Doma lordova koja je meni pisala lady Tacher s njenim vlastoručnim potpisom. Oni pocrvenjeli, preznojili se, izgubili se, vjerujte mi na riječ. Nakon dan-dva donesoše oni lijepo upakovan paket, a unutra nov, neraspakovan lijepi maslinastozeleni umproforski džemper sa onim našivcima od platna na ramenima i laktovima, isti takav šal i rukavice.

Još uvijek je to u ormaru moga sina. Ma šta bih vam još mogla pričat, ali, da ne pretjeram za ovaj put. Pisaću u narednom prilogu, ako ga bude, o šteki plavog Waltera...

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: