Reportaža iz Bogušića
161

Stari mlinar Edhem Peštek vodenicu kod Goražda želi pretvoriti u atrakciju

E. A.
Edhem Peštek (Foto: Klix.ba)
U prošlosti je samo na širem području Bogušića kod Goražda bilo oko 40 vodenica u kojima se na tradicionalan način mljelo žito, a danas se ovim poslom bavi jedan od posljednjih vodeničara u goraždanskom kraju, 77-godišnji Edhem Peštek.

Mlinarstvo je porodična tradicija, a njega su ovom poslu naučili djed i otac, iako je radio u fabrici u Vitkovićima. Zahvaljujući ovom zanatu u ratu je od dijelova starih vodenica napravio vlastitu pokraj rijeke Ocke, te tako od gladi spasio na hiljade ljudi koji su donosili žito u vodenicu.

"Rat i nevolja su nas natjerali, imao sam nešto blokova i cimenta, a Dževad Ratković je bio direktor fabrike pa mi je dao da napravimo krov. Ja i Šefket Peštek rahmetli napravimo vodenicu i pustimo je u pogon ’93., u vrijeme najveće gladi. Narod je toliko dolazio da sam osvanjivao ovdje, mljeli smo cijelu noć. Prije bi se skidao gornjak kamen pa se uzimao ljuti kamen da sitnije melje, ali ništa to nije trebalo jer se tonama riže ovdje samljelo kad se počelo ići u "holtanje", a iz aviona najviše riže bacali. Tako je tvrda bila da je vodenički kamen otiš'o nekoliko centimetara od nje. Sad pretežno kukuruz meljem, a mlin nikad nije stao", priča Edhem.

Vodeničko kolo

Vodenicu, kaže, nije napravio kako bi uzimao "ujam", već da pomogne porodici ali i drugim ljudima u najtežim danima kada nije bilo ni struje ni hrane.

"Nisam ja to pravio da uzimam ujam već kad posijem kukuruz da imam gdje samljeti. Mi smo usred Luke ovdje imali komšijin mlin pred rat, ali ga razvališe. Tad sam ja sklonio ono što je valjalo od njeg i najvažnije vodeničko kolo. Prolaze ta dobra vremena, jer je nekad bilo tradicija da su mlinovi bili uz rijeku Ocku sve do Mravinjca. Malo ko to više pamti, ali bilo je dosta čeljadi, a malo bijelog (brašna), pa dedo crno samelje, od njeg se pravio i hljeb i pite, a sve zdravo. Zar ne bi bilo dobro da se sačuva vodenica jer je valjala u ratu, da se lijepo opremi da to narod vidi kako izgleda, da se napravi most pa da očistimo ovu rijeku, da sklonimo ove tropove što traktorima dovlače i bacaju u vodu. Često se pitam gdje ta vlast da ne dozvoli da zaustavi ovo. Ja svoj trop sušim da jede stoka, sve se to može iskoristiti", kaže Edhem.

Vitalni starac ni u poznim godinama ne odustaje od posla, jer je, kaže, penzija mala i ni za šta mu ne bi bila dovoljna.

"Sa ovoliko godina ja držim tri krave, jer je penzija od 300 maraka tanka, a kao borcu nisu mi ništa dali. Sad bi vodoprivreda još da uzme pet metara od rijeke i s jedne i druge strane. Gospodin direktor neće doći da vidi šta je sve u rijeku bačeno, pa da očistimo i pustimo ribu. Ja sam nabavio patke pa one idu rijekom pjevaju, to je jedna ljepota bila, sve dok nisu kanalizaciju sveli u rijeku. Brinem i za krave da se ne napiju te zaražene rijeke jer niko ne vodi računa o tome, da odnese na analizu pa da vidimo šta je s tim", kaže Edhem.

Zdrava hrana

Stari vodeničar još uvijek ne misli zaustaviti vodeničko kolo jer ljudi sve češće posežu za zdravom hranom.

"Dolaze iz drugih mjesta da melju žitarice, a mlinar mora biti strog, pošten i od riječi. Ne možeš vratiti čovjeka koji dođe izdaleka da samelje žito, kukuruz. Hoće zdravu hranu. Velika je razlika između onog što mi proizvedemo i što se dovuče sa strane. Ko zna šta se sve u to stavlja? Zar nije ljepota kad čovjek zasije svoju pšenicu, ima još ljudi ovdje koji to rade, ali neće niko poljoprivredniku reći kako da zaštiiti voćku, ili popravi prinose, da obezbjedi plastenik,nego će dati onom ko nema ni kvadrat zemlje na sebi, a vodi neki biznis. E to mi bude krivo. Al' ja se borim, a oni sjede i gledaju u mobitele", priča Edhem.

Rad u vodenici kao odmor

"Dok sam živ i dok mogu ja ću biti ovdje, ljepota je ovo, a poslije ostaje mome sinu i praunučetu. Mi dobro pamtimo šta je ovdje bilo. Hiljade je izbjeglica ovuda prošlo, iz okolnih gradova. Znali su žito u kahvenom mlinu samljeti da prehrane djecu. Da sam za njih samo radio dosta je, a kamoli za naš narod i vojsku", priča Edhem.

Želja mu je da ljudima pokaže vodenicu u nekom boljem svijetlu, kao atrakciju za potencijalne turiste koji se zanimaju za tradiciju.

"Drugačiji je ovo vakat, slabo će ko zemlju sijati, manje je i posla za vodenicu, al nedam ja da stane ova klepetuša, jer ne mogu bez ovog mirisa i rahatluka. Meni je ona odmor i bogatstvo, a više bi ga cijenili strani ljudi nego naši",kaže stari vodeničar.