{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOMENTAR
/
Srebrenica nije jučerašnja vijest

16.7.2012. u 13:42
243
Srebrenica nije jučerašnja vijest
243
Srebrenica nije jučerašnja vijest
Foto: Davorin Sekulić/Arhiv/Klix.ba
Poslije jedanaestog, čini se da je svaki dan u Srebrenici dvanaesti juli. Mirno je danas u Podrinju. Ulice su prazne i tek poneki automobil stranih registarskih oznaka projuri magistralom, dok ga lokalna policija nijemo ispraća u nadležnost naredne općine. Sinoć su na cesti za Bratunac gorjele gume, kao što gore na svaki Petrovdan. U centru Srebrenice kampanja građanske inicijative Glasaću za Srebrenicu ide kao i svakog drugog dana. Građani čekaju u redovima za potrebnu dokumentaciju, mnogi od njih se pitaju šta će donijeti oktobarski izbori? Kakva je budućnost Srebrenice, te da li ovaj grad postoji izvan 11. jula? Šta danas za Srebrenicu znači nova borba, ovog puta politička, sedamnaest godina kasnije?
Dok cijela Bosna pokušava održati stanje tišine na 11. juli, u Srebrenicu ona stigne tek dvanaestog, pa se tada sva šutnja slije u Potočare, koji baš tog trenutka postanu ono isto mjesto iz jula 1995. godine, mjesto sa kojeg se odlazi. Još samo nekoliko fotografa traga za kakvom inspirativnom fotografijom, prije nego što se vrate u Sarajevo, rođaci se razilaze i grad već polako postaje jučerašnja vijest.

Jedino pitanje vrijedno prelaska na treću stranu sutrašnjih novina ostat će dilema o tome kome je u Potočarima zviždao ogorčeni narod, što je bh. medijima događaj vrijedan pomena i dovoljno interesantan za širu mahalu, pogodan za dodatno razračunavanje i promišljanje.

Upravo je i pokušaj Ćamila Durakovića, šefa Koordinacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, da razdvoji policiju od naroda, završio kobno po njega, kako obično i završava sve ono što ne odgovara centralama moći u Sarajevu. Naime, političke elite iz glavnog grada su, u saradnji sa poslušničkim medijima, pokušale zloupotrijebiti njegov potez, stavljajući tako vijest da je Durakovića pogodila flaša u centar priče u kojoj je zapravo mnogo važnija činjenica da je narod otvoreno prozivao Zlatka Lagumdžiju. S druge strane je i cijela tema "Ko je kome zviždao?" postigla ono što je sam Duraković pokušavao spriječiti: sukob zajapurenih Bošnjaka prebačen je iz Sarajeva u Srebrenicu te je tako zasjenio činjenicu da je tog dana u Potočarima ukopano 520 žrtava genocida.

Danas su kamere otišle iz Srebrenice, a vodstva stranaka - okupljenih oko kandidature građanina Durakovića za poziciju općinskog načelnika, napuštaju grad poprilično smušeno i u nedoumici. Isti čovjek je zaustavljao zviždače, a zatim pozvao stranke da svoje međusobne svađe i optužbe ostave pred ulazom u Srebrenicu. Isti čovjek je uspio u jednom danu pred Lagumdžijom ispasti zaštitnik njegovog lika i djela, pred Fahrudinom Radončićem ličnost dana, a pred kadrovicima Stranke demokratske akcije ostati odan ranijim stranačkim drugovima, budući da se nije uhvatio na udicu SDP-ovih medija i prozivke za štimanje zviždanja, koje ovi pripisuju Sadiku Ahmetoviću.

Ono što pri tome svi zaboravljaju u onome što se danas događa u Srebrenici jeste da više i nije stvar u samom Durakoviću, kao što nije bila stvar u volji sarajevskih političkih stranaka da imaju jednog kandidata, već u samom pokretanju naroda, koje suštinski ovisi o nadstranačkim elementima i njihovoj potpori ideje.

Tu su u bošnjačkom političkom krugu prvi predstavnici Islamske zajednice, čiji imami od petka do petka pozivaju na registraciju muslimana u Srebrenici, uz institucionalnu i nedvosmislenu podršku, kakvu već dugo jedan politički projekt nije doživio u BiH. No, tu se priča ne završava, budući da i na nivou lokalne zajednice postoje autoriteti koji prevazilaze utjecaj stranačkih lidera u Srebrenici.

Ključni simbol povratka i opstanka u Srebrenici, majka Hatidža Mehmedović, podržala je registraciju glasača i dala svoj doprinos vlastitim primjerom. Za razliku od ostalih predstavnica udruženja žrtava u Srebrenici, Hatidža danas živi i nosi dokumente sa adresom u Srebrenici, te je uspjela izbjeći bilo kakav vid političke kompromitacije. Za budućnost Srebrenice i borbu protiv rezultata genocida, poruka povratka i opstanka na ovim prostorima ovim činom postaje mnogo snažnija od stalnog potenciranja statusa žrtve.

Treća strana priče jeste i podrška preregistraciji, koja je došla od Nasera Orića, ratnog komandanta Srebrenice. Orić je poruke podrške izrekao na uvodnoj manifestaciji Marša mira u Nezuku, pozivajući okupljene na registraciju i glasanje u Srebrenici. On se, nekoliko dana kasnije, pojavio i na dženazi u Potočarima, što je zapravo i promaklo većini medija, ali je pred prisutnima ostavilo jasnu poruku promjene odnosa u Srebrenici.

U konačnici, iza građanske incijative Glasaću za Srebrenicu danas stoje i mladi Srebrenice i Podrinja, koji svaki dan volonterski učestvuju u registraciji glasača. Njihov rad i zalaganje svakako će biti najveći teret za budućeg načelnika, uzimajući u obzir da su očekivanja mladih u Srebrenici velika, a da gubitak potpore onih, koji su neposredno na terenu izgradili temelje eventualne pobjede, nedvosmisleno znači i poraz cijele kampanje.

Dvanaesti juli će potrajati još, a kako će završiti srebreničko ljeto te kakve će ono posljedice ostaviti po promjenu odnosa u Republici Srpskoj, ovisit će svakako o broju registriranih povratnika. Mnogi predratni i ratni stanovnici Srebrenice ovoga puta su se tu zadržali na jedan ili dva dana, ali je dobar dio onih koji će se vratiti sedmog oktobra. Srebrenica bi tada mogla postati nešto više od jučerašnje vijesti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: