{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Srebrenica je glavni grad žalosti

F
11.7.2007. u 08:40
0
0
Srebrenica je glavni grad žalosti
0
Srebrenica je glavni grad žalosti
Foto: AP;
"Jedanaesti juli je samo jedan u nizu tužnih dana u Srebrenici. Naša bol traje svaki dan od 1995. godine, pa i prije, i '92. i '94., kad ovdje nismo imali šta jesti. Naša tuga dostigla je vrhunac kad su nam pobili našu djecu, naše najmilije", kazuje jedna majka dok na pristiglim tabutima iz Visokog razgleda natpise i traži ime svoga sina.
Juli je u Srebrenici posebno tužan. Jedna je majka još mnogo ranije rekla da je Srebrenica grad tuge, grad bijede – to je glavni grad žalosti!

Potvrđuje to slučaj majke Sabre koja je prošle godine ukopala jednog sina, drugi sin i muž, brat i još nekoliko bližih rođaka još nisu pronađeni. Majka joj je identifikovana nedavo, ali neće se naći među onih 465 koji će se danas kopati u Memorijalnom centru.

"Da mi je da dočekam da ih bar pronađu. Koliko li će vremena do toga još proteći, koliko li ću još morati provesti neprospavanih noći? Samo tuga i žalost, pa to ti je", govori majka Sabra.

Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke“ još ne zna za sudbinu svoja dva sina i muža.

"Ovo jeste grad žalosti. Ali nije to samo u julu. Cijeli moj život je samo tuga. Dvanaest godina, iz dana u dan je samo tuga u našim srcima. Kako nije žalost? Evo danas kopamo 465 naših najmilijih, otvaramo novu grobnicu, umjesto da otvaramo fabrike, da se radujemo rođenju i svadbama naših najmilijih. Mnogi od onih koje danas spuštamo u mezare, možda bi baš ove godine stasali za ženidubu. Umjesto u život, odlaze u zemlju. Tako je i s mojom djecom, za koje molim da ih bar pronađu, da ih sahranim na dostojan način. Bol majki je na svakom koraku", govori Hatidža.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ još ne zna za sudbinu svog sina.

"Nijedna majka ne bi poželjela da bude u našoj koži. Ali, eto, nastojim da nađem sina i kad ga nađem znaću da sam ga imala, a ako ne nađem do svoje smrti – pomisliću da ga nisam ni imala. Možete li zamisliti bol jedne majke, kad tako razmišlja?", rekla je Munira.

Žalost je danas u Bosni i Hercegovini. Najveća se skupila u kompleksu Memorijalnog centra Potočari gdje su od sinoć, na lokaciji Musale postavljeno 465 tabuta. Poslije vjerskog obreda, u prvim popodnevnim satima svih 465 tabuta s posmrtnim ostacima identifikovanih Srebreničana spustit će se u zemlju i svih 465 naći će konačni mir na onom mjestu gdje su mnogi od njih posljednji put viđeni živi. Neki od njih ubijeni su ovdje u Potočarima, a mnogi na drugim lokacijama i njihovi posmrtni ostaci nalaženi su u masovnim grobnicama u okolini Zvornika i Srebrenice. Dijelovi pojedinih osoba nađeni su u četiri masovne grobnice, jer su počinioci pokušavali premještanjem tijela na druge lokacije prikriti zločin.

S današnjom dženazom, broj ukopanih u Memorijalnom centru Potočari bit će 2.907. Ovdje ima isto toliko ličnih priča i sve su one sazdane u jednu priču, u jednu istinu, u jednu riječ.

U jednu riječ – tuga.
U jednu riječ – žalost.
U jednu riječ – zločin.
U jednu jedinu riječ – genocid!
I to samo zato što su se zvali drugačije od nekog drugog.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: