Ljeto je vrijeme kada se u gradu dešavala svojevrsna migracija, ovog puta u miru, gdje bi većina Sarajlija zamijenila svoje ulice za hrvatske plaže (i one dvije bosanske u Neumu) i ustupila ih bivšim sugrađanima i zemljacima u posjeti rodbini.
U tim mjesecima imao bih priliku iščuditi se kako čak ni boravak u zapadnim zemljama, te prijestonicama kulture, očigledno nije imao pozitivnog uticaja na njih i ražalostio bih se nad činjenicom da mene i moju zemlju u inostranstvu percipiraju kroz likove kojima padne na pamet da, recimo, pored naziva brenda automobila priljepe i svoje ime sjajnim slovima metalik boje. Tako bi negdje neki Nijemac, Holanđanin, Šveđanin ispred sebe mogao da vidi nove verzije, obično luksuznijih vozila, kao što je Audi 3.2 Ahmed, Mercedes Senada te ako popriča sa njima, otkrije da dolaze iz jedne male zemlje pod nazivom Bosna i Hercegovina. Tužno bih pomislio – "odlična prezentacija i brendiranje zemlje!"
Sada kako sam proveo već nekih godinu i pol u Amsterdamu, moram priznati da sam upoznao i drugu stranu medalje i priče zvane bh. dijaspora, koju, nažalost, naša javnost, a samim time i većina građana, nikada ne čuje, ne vidi i ne registruje. Neki od njih rijetko i putuju u Bosnu, imaju vrlo malo ili nikako veze sa dešavanjima u našoj zemlji, a neki su se već toliko integrisali da ih skoro i ne možeš zvati Bosancima i Hercegovcima nego recimo Nijemcima, Amerikancima, Francuzima ili Holanđanima bosanskog porijekla. Svi oni su našli svoje mjesto u društvima i prave život u zemljama koje nisu njihove, ali gdje su pronašli više razumijevanja, logike, pa na kraju i razuma nego što je to slučaj u zemlji iz koje su došli ili iz koje su bili protjerani. Ono što je bitno jeste da su većina završili dobre i priznate škole, neki od njih i vrhunske, svi rade i privrjeđuju, plaćaju poreze. Mnogi od njih su vrlo uspješni u svojim karijerama, imaju vlastite manje, ali i veće kompanije, rade na bitnim pozicijama u vladinim institucijama i međunarodnim organizacijama itd.
Ne znam da li sebe mogu nazvati članom dijaspore, jer sam u BiH mnogo češće nego prosječni "dijasporac", te uz to radim i vodim firmu koja, barem zasada, posluje više u našoj zemlji nego u inostranstvu, zbog čega živim u dvjema realnostima - bosanskoj i holandskoj, ali ono u šta sam ubijeđen jeste da jedan od pokretača pozitivnih promjena u našoj zemlji sigurno može biti upravo naša dijaspora.
Tokom proteklih godinu i pol sve ijedan Bosanac i Hercegovac sa kojim sam imao priliku razgovarati u Holandiji dijelio je taj isti osjećaj da bi, ako bi nekad i nekako mogao, svakako želio pomoći na neki način našoj zemlji. Ako ništa, onda nekim svojim znanjem ili iskustvom koje, kakvo god da je i iz bilo koje god oblasti, sigurno je, u skladu sa naprednijom zemljom i društvom i višim životnim standardom, naprednije od onoga u Bosni i Hercegovini. Možda bi baš to neko iskustvo, znanje moglo biti od koristi nekom pojedincu, grupi ili čitavom društvu.
Negdje sam čitao da naša dijaspora po nekim podacima i pokazateljima broji oko 1,4 miliona ljudi, a uzmu li se u obzir i prijeratni gastarbajteri, njihovi potomci, te mnogo građana koji su se morali odreći bh. državljanstva, ta brojka je sigurno mnogo veća. Ako malo razmislite, to je skoro polovina sadašnje populacije zemlje ili, ako ništa, trećina koja živi u razvijenim zemljama i izložena je novim trendovima, tehnologijama, znanju, koje bi kao takvo na neki način sigurno moglo na neki način koristiti našoj zemlji. Tako, u poređenju s obrazovanjem stanovništva u BiH, dijaspora je procentualno mnogo obrazovanija. Dok je u BiH postotak visokoobrazovanog stanovništva ispod 10 posto (evropski prosjek je oko 20%) u iseljeništvu je ovaj postotak oko 28 posto.
Ako tu brojku naših građana u inostranstvu posmatrate u političkom smislu, to bi bilo glasačko tijelo koje razumije šta znači odgovorno političko vodstvo i koje zna (za razliku od ovoga u našoj zemlji) nagraditi ili kazniti glasačkim mehanizmom one koji to zaslužuju. Zašto ne razgovarati i tražiti uvođenje glasanja preko interneta, putem sigurnih konekcija ili nekih drugih IT rješenja koja sigurno postoje u 2010 godini? To bi bio jedan od načina da ljudi više glasaju, jer inače nerealno je očekivati da bi prosječni bh. građanin u dijaspori, na kojeg ne utiču previše dešavanja u BiH, sjeo u auto ili voz, potrošio i para i vremena da ode do nekog susjednog grada tj. biračkog mjesta, kojih realno ima vrlo malo.
Ako gledate sa ekonomske strane, doznake dijaspore čine nekih 15% našeg bruto nacionalnog doprinosa, a ove su godine prema podacima Svjetske banke iznosile 2,2 milijarde dolara (!). Pored toga što uzrokuju ljenštinu kod naših ljudi, koji i kad nemaju posao ne traže ga, novac iz dijaspore vrlo je bitan faktor naše ekonomije i mogao bi biti koristan iznos kapitala, u zemlji gdje se u nedostaku "živog" novca još mnogo posla i plaćanja vrši kompenzacijama i razmjenom proizvoda i usluga kao u kamenom dobu. Zamislite kada bi samo 10% od tog iznosa, ili recimo 10 eura od svakog člana dijaspore, umjesto da bude poslano na finansiranje kafenisanja familije koja ne traži posao, bilo uloženo u neki posebno napravljeni investicioni fond, koji bi se bavio ulaganjima u projekte u BiH, ali istovremeno bio i profitabilan za njegove osnivače tj. ulagače kao i bilo koja druga investicija. Sa dobrim (stranim) menadžmentom i nekorumpiranim (opet stranim tj. iz dijaspore) stručnjacima, te lokalnim poznavaocima prilika, ali problema i prepreka u poslovanju i načina rješavanja istih, mnogo bi se toga pametnog moglo napraviti i uraditi.
Dijaspora ima snagu koja može pomoći ovoj zemlji. Problem je nedostatak komunikacije i nedostatak pravih sagovornika, pogotovo u Bosni i Hercegovini (poput onih koji ne odgovaraju na mailove), možda čak i nedostatka ideja, no one se smatram rađaju upravo iz komunikacije. Vođen takvim razmišljanjem, nedavno sam predložio svojim poslovnim partnerima i prijateljima iz poslovnog portala eKapija.ba i Business magazina da uvedu rubriku gdje bi se predstavljali uspješni poslovni ljudi iz dijaspore. Zasigurno ih ima, neke čak i ja znam. Nikome ne može škoditi, a u našim medijima sigurno nedostaje pozitivnih primjera i priča. Pa možda se baš iz te komunikacije rodi neka nova ideja, saradnja, novo radno mjesto, a sigurno će biti kvalitetnih sagovornika i ljudi koji mogu poslužiti za primjer pravog poslovnog uspjeha, koji je rezultat poštenog i napornog rada, a ne političkih veza i sistemske korupcije. Vjerujem da se isto može primijeniti i u drugim oblastima poput kulture, umjetnosti i slično.
Snaga bez smjera i kontrole ne znači ništa, a sa smjerom može značiti mnogo. Snaga dijaspore može značiti sve.
